Posljednji Božiji poslanik Muhamed (s.a.w.s.),
Za Mevlaninu Mesneviju kažu da je bezobalno more, nepresušna riznica mudrosti i nevjerovatno pjesničko djelo koje privlači pažnju i simpatije raznih društvenih grupa, osoba kojima je draga teologija, teozofija, mudroslovlje, ali i poklonika poezije i lijepe riječi. Za ovo veliko remek-djelo kažu da je vrijedno s više aspekata, i sa duhovnog, i sa stručno poetskog, ali i kao djelo koje u sebi čuva bogato historijsko, kulturno, ali i folklorno naslijeđe iranskog naroda. Struka je već odavno rekla svoje: Mesnevija je remek-djelo irfanske, teozofske književnosti; poetsko djelo koje je nastalo na temelju kur'anske metode kazivanja u kojem osnovne priče bivaju protkane sporednim pričama kao izuzetan vodič na putu života. Mevlana Dželaluddin Rumi je u svojoj Mesneviji, ali i Velikom divanu, mnoštvo svojih misli, viđenja, stavova i mudrih poruka čitalaštvu prenio kroz pjevanje o Božijim poslanicima, bogougodnicima i evlijama. U proteklim prilozima smo vas upoznali sa Mevlaninim pripovijedanjem o velikim Božijim poslanicima, Ibrahimom (a.s.), Musaom (a.s.) i Isaom (a.s.), a ovim prilogom počinjemo kazivanje o posljednjem Božijem poslaniku, Pečatu poslanstva, hazreti Muhamedu Mustafi (s.a.w.s.) u Mesneviji.
Hazreti Muhamed je posljednji Božiji poslanik koji je stanovnicima svijeta poslan sa svojom vječnom mu'džizom, Kur'anom časnim. Poslanikovo ime je u Kur'anu spomenuto pet puta, i to četiri puta ime Muhamed i jednom ime Ahmed. U vremenu kada je hazreti Muhamed (s.a.w.s.) poslat stanovnicima Arapskog poluotoka, nad tim područjem se bijaše nadvio veliki i gusti crni oblak zalutalosti, neznanja i džahilijeta, plemena ratovaše i zbog najmanje sitnice, krvne osvete živjahu vijekovima, pljačka tom stanovništvu služaše na čast baš kao i muška djeca, a onu žensku živu zakopavahu u zemlju, kao da im ne bijahu potrebna. U takvim uvjetima, moralne vrijednosti bijahu bezvrijedne, a društvo Arapskog poluotoka se ubrzano kretaše ka propasti, iskušavajući pritom najgore vrste moralne i društvene dekadence. U takvim uvjetima zablista presvijetla jutarnja zvijezda nebeska i obasja put dolaska posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda (s.a.w.s.) koji bijaše upućen da «usavrši moralne vrijednosti ljudi». Hazretovim dolaskom, počelo je formiranje uvjeta za duhovni preporod ne samo stanovnika jednog određenog geografskog područja, nego cijeloga svijeta. Da se ta blistava svjetlost proširi svijetom, nije trebalo mnogo. Nije trebalo mnogo ni da hazreti Muhamed na Arapskom poluotoku postavi temelje moćne imperije koja je postojala ne da bi štitila nemoćne od moćnih, nego da bi nemoćne i moćne učila da su ljudi braća, da su svi ljudi vrijedni i da se njihova vrijednost mjeri bogobojaznošću, a ne novčanom ili političkom moći ili uticajem.
Posljednji Božiji poslanik Muhamed (s.a.w.s.), rođen je 570. godine po Gregorijanskom kalendaru, u Mekki; u godini koja je poznata i kao «Godina slona». Njegov djed i staratelj Abdu-l Mutalib nadjenuo mu je ime Muhamed koje u prijevodu na bosanski jezik znači «Hvaljeni». Kada su ga upitali zašto je svome voljenome unuku nadjenuo baš ime Muhamed, s obzirom da je to ime među Arapima vrlo rijetko, odgovorio je: «Htjedoh da bude hvaljen i na nebesima i na Zemlji.»
U vremenu kada je rođen posljednji Božiji poslanik, među pripadnicima plemena Kurejš je bio običaj da novorođenčad šalju na selo gdje su ih odgajale dojilje. Malog Muhameda su na čuvanje dali časnoj dojilji Halimi, jer je samo u njenom krilu se smirio i samo njeno mlijeko prihvatio da pije. Halima ga je odvela sa sobom u pleme Beni Sa'd i odgajala ga punih pet godina. Nakon perioda provedenog kod časne Halime, hazreti Muhamed se vratio u zagrljaj svoje porodice, ali je Uzvišeni Allah htio da Njegov posljednji poslanik, prije poslanice, iskusi slatke i gorke strane, uspone i padove života, i da u izvršenje konačne misije, prepune teških trenutaka, uđe spreman.
Nedugo nakon Hazretovog povratka porodici, na Ahiret mu je preselila cijenjena majka, a nedugo nakon nje i njegov poštovani djed. Starateljstvo nad Muhamedom je predato njegovom amidži Ebu Talibu. Iako još vrlo mlad, hazreti Muhamed je sa amidžom Ebu Talibom putovao u Damask, predvodeći trgovačku karavanu plemena Kurejš. Na putu prema Damasku, prolazili su pored gradića Basrija u kojem bijaše veliki hriščanski manastir u kojem je živio monah po imenu Bahira. Ovog monaha je pratio glas dobrog poznavaoca hrišćanske vjere, iskusnog znanstvenika i iskrenog vjernika, zbog čega ga je lokalno stanovništvo neizmjerno poštovalo. Upravo Bahira je dočekao trgovački karavan u kojem su se nalazili hazreti Muhamed i njegov amidža. Čuvši hazreti Muhamedovo ime, Bahira ga pozva da sjednu i razgovaraju, a nakon podužeg razgovora ga zamoli da mu pokaže svoje rame. Kada je na Hazretovom ramenu ugledao biljeg kojeg je nosio još od rođenja, Bahira je skočio i usplahireno rekao: «To je, to je!»
Ebu Talib koji je do tog trena s interesovanjem pratio razgovor hrišćanskog monaha i njegovog bratića, iznenađeno upita: «Šta je to što si vidio?»
«To je znak kojeg su vjerske knjige jasno opisale», odgovori Bahira, zagleda se u Hazretovo lice, i smireno reče: «Budućnost ovog mladića je veoma važna. Ako i drugi u njemu vide ono što sam ja vidio, nastojat će da ga ubiju. Čuvajte ga od jahudija.»
Vidno iznenađen, Ebu Talib upita: «Pa šta će to on učiniti?»
Bahira odgovori: «On je posljednji Božiji poslanik. On je upravo onaj čijim dolaskom nas je hazreti Isa (a.s.) obradovao.»
«Na osnovu čega iznosiš ta predviđanja?»- upita Ebu Talib.
«Na osnovu mnogo čega», reče Bahira, a potom svome sagovorniku šapnu: «Na osnovu imena, znakova koje sa sobom nosi, njegova ponašanja, rječitosti, knjiga koje sam pročitao... Na osnovu svega.»
Pejgamber islama je u mladosti jedan period proveo čuvajući ovce u Meki. Jedno vrijeme je, na zahtjev Hatidže - najbogatije žene u Mekki - predvodio njene trgovačke karavane koji su robu dovozili iz Šama, današnje Sirije, i na tim putovanjima ostvario veliki profit za Hatidžu. Među stanovnicima Meke je, zbog svoje iskrenosti i povjerljivosti, postao poznat kao Muhamed Emin (Povjerljivi). Vidjevši sve pozitivne karakteristike ličnosti posljednjeg Božijeg poslanika, hazreti Hatidža mu je ponudila brak koji je on prihvatio. Hatidža je cijeli svoj imetak stavila na raspolaganje Božijem poslaniku kako bi ga potrošio za širenje istine. Muhamed od trenutka kada ga je majka rodila do trenutka kada se vratio svome Gospodaru, nije se klanjao niti jednom božanstvu ili kipu, nego isključivo Jednom i Jedinom Bogu osim kojeg drugog boga nema. Nema sumnje da su i njegovi staratelji, djed Abdu-l Mutalib i amidža Ebu Talib bili monoteisti.
Hazreti Muhamed je prije no što mu je stigla vijest o poslanstvu, jedan dio godine provodio u pećini Hira iznad Meke, gdje je ibadetio i razmišljao o Bogu, Stvoritelju svih svjetova. Upravo u pećini Hira mu je povjerljivi Džibril i donio vijest o njegovu poslanstvu, rekavši mu: «Uistinu si Allahov poslanik.»
U Hiri mu je prenio i prve kur'anske ajete.
Džibril se Poslaniku pojavio obavijen nurom, u ruci je držao tablu i rekao: «Iqre-Čitaj!» Međutim, Poslanik nije mogao pročitati napisano, jer je bio potpuno nepismen. «Pa, ja ne znam da čitam», odgovori Poslanik. Ponovo mu reče: «Iqre - Čitaj.» No, ponovo naiđe na isti odgovor. Nakon što Džibril istu rečenicu ponovi tri puta, Poslanik osjeti da uistinu može pročitati napisano: «Čitaj, čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, Gospodar tvoj je Milostiv. Onaj koji uči perom, uči čovjeka onome što nije znao.»
Upravo u ovih prvih pet kur'anskih ajeta je sažet kompletan program hazreti Muhamedovog poslanstva i islama, jer se islam zalaže za širenje znanja, ljude poziva da čitaju, pišu i koriste pero, a u razvoju nauke vidi ljepšu budućnost za sve stanovnike svijeta.
Islam su najprije prigrlili hazreti Hatidža i Poslanikov amidžić Alija. Nakon što mu je dostavljena poslanica, hazreti Muhamed je tri godine u islam pozivao tajno, jer su društvene prilike zahtijevale da on kroz tajne kontakte formira grupu ljuda koji će shvatiti o čemu govori kako bi krenuli u javno širenje istine. Nakon tri godine tajnog pozivanja u vjeru, Poslanik je u islam počeo pozivati javno. Od tada počinje protivljenje mekelijskih glavešina Poslanikovom pozivu. Najprije su Poslanika pokušali potkupiti, a potom su mu počeli prijetiti, tražeći od njega da zaustavi širenje islama. Nakon toga su te svoje zle namjere pokušali ostvariti kroz ekonomsku izolaciju Poslanikove porodice. Sklopili su dogovor prema kojem je bilo zabranjeno bilo kakvo poslovanje sa Beni Hašimovim plemenom. Tada je Poslanikov amidža Ebu Talib od svih rođaka zatražio da potpomognu Muhameda. Usljed mnogobrojnih ekonomskih problema, odlučili su otići iz Meke i nastaniti se na mjesto koje se zove «Šuab-i Ebi Talib». Ekonomska izolacija je potrajala tri godine. Taj period se inače spominje kao najteži period za Beni Hašimovo pleme. Po okončanju ekonomske izolacije, Poslanik i muslimani su se suočili sa mnogim drugim problemima koje su im stvarali mekelijski mušrici. Upravo zbog toga su i odlučili učiniti hidžret i iz Meke preseliti se u Medinu. Dan Poslanikovog preseljenja iz Meke u Medinu, uzet je kao početnica muslimanskog hidžretskog kalendara.
Pejgamber islama je u mladosti jedan period proveo čuvajući ovce u Meki. Jedno vrijeme je, na zahtjev Hatidže - najbogatije žene u Mekki - predvodio njene trgovačke karavane koji su robu dovozili iz Šama, današnje Sirije, i na tim putovanjima ostvario veliki profit za Hatidžu. Među stanovnicima Meke je, zbog svoje iskrenosti i povjerljivosti, postao poznat kao Muhamed Emin (Povjerljivi). Vidjevši sve pozitivne karakteristike ličnosti posljednjeg Božijeg poslanika, hazreti Hatidža mu je ponudila brak koji je on prihvatio. Hatidža je cijeli svoj imetak stavila na raspolaganje Božijem poslaniku kako bi ga potrošio za širenje istine. Muhamed od trenutka kada ga je majka rodila do trenutka kada se vratio svome Gospodaru, nije se klanjao niti jednom božanstvu ili kipu, nego isključivo Jednom i Jedinom Bogu osim kojeg drugog boga nema. Nema sumnje da su i njegovi staratelji, djed Abdu-l Mutalib i amidža Ebu Talib bili monoteisti.
Hazreti Muhamed je prije no što mu je stigla vijest o poslanstvu, jedan dio godine provodio u pećini Hira iznad Meke, gdje je ibadetio i razmišljao o Bogu, Stvoritelju svih svjetova. Upravo u pećini Hira mu je povjerljivi Džibril i donio vijest o njegovu poslanstvu, rekavši mu: «Uistinu si Allahov poslanik.»
U Hiri mu je prenio i prve kur'anske ajete.
Džibril se Poslaniku pojavio obavijen nurom, u ruci je držao tablu i rekao: «Iqre-Čitaj!» Međutim, Poslanik nije mogao pročitati napisano, jer je bio potpuno nepismen. «Pa, ja ne znam da čitam», odgovori Poslanik. Ponovo mu reče: «Iqre - Čitaj.» No, ponovo naiđe na isti odgovor. Nakon što Džibril istu rečenicu ponovi tri puta, Poslanik osjeti da uistinu može pročitati napisano: «Čitaj, čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, Gospodar tvoj je Milostiv. Onaj koji uči perom, uči čovjeka onome što nije znao.»
Upravo u ovih prvih pet kur'anskih ajeta je sažet kompletan program hazreti Muhamedovog poslanstva i islama, jer se islam zalaže za širenje znanja, ljude poziva da čitaju, pišu i koriste pero, a u razvoju nauke vidi ljepšu budućnost za sve stanovnike svijeta.
Islam su najprije prigrlili hazreti Hatidža i Poslanikov amidžić Alija. Nakon što mu je dostavljena poslanica, hazreti Muhamed je tri godine u islam pozivao tajno, jer su društvene prilike zahtijevale da on kroz tajne kontakte formira grupu ljuda koji će shvatiti o čemu govori kako bi krenuli u javno širenje istine. Nakon tri godine tajnog pozivanja u vjeru, Poslanik je u islam počeo pozivati javno. Od tada počinje protivljenje mekelijskih glavešina Poslanikovom pozivu. Najprije su Poslanika pokušali potkupiti, a potom su mu počeli prijetiti, tražeći od njega da zaustavi širenje islama. Nakon toga su te svoje zle namjere pokušali ostvariti kroz ekonomsku izolaciju Poslanikove porodice. Sklopili su dogovor prema kojem je bilo zabranjeno bilo kakvo poslovanje sa Beni Hašimovim plemenom. Tada je Poslanikov amidža Ebu Talib od svih rođaka zatražio da potpomognu Muhameda. Usljed mnogobrojnih ekonomskih problema, odlučili su otići iz Meke i nastaniti se na mjesto koje se zove «Šuab-i Ebi Talib». Ekonomska izolacija je potrajala tri godine. Taj period se inače spominje kao najteži period za Beni Hašimovo pleme. Po okončanju ekonomske izolacije, Poslanik i muslimani su se suočili sa mnogim drugim problemima koje su im stvarali mekelijski mušrici. Upravo zbog toga su i odlučili učiniti hidžret i iz Meke preseliti se u Medinu. Dan Poslanikovog preseljenja iz Meke u Medinu, uzet je kao početnica muslimanskog hidžretskog kalendara.
Pejgamberovim prelaskom, odnosno hidžretom, iz Mekke u Medinu, okrenuta je nova stranica u historiji čovječanstva. Stanovnici Medine su ga dočekali široko raširenih ruku i odmah mu na raspolaganje stavili mogućnosti za nastavak poslaničke misije i širenje dobra. Nije prošlo mnogo, a Poslanikov hidžret u Medinu je počeo pokazivati prve rezultate na temelju kojih je postavljen politički i vojni sistem islama. U relativno kratkom vremenskom periodu je islamska vlast prerasla u moćnu državu na Arapskom poluotoku, a potom i mnogo šire. U okviru ovog procesa su postavljeni i čvrsti temelji velike i moćne islamske civilizacije. Od datuma Poslanikovog dolaska u Medinu do osvajanja Mekke u 9. godini po hidžri, između muslimana i mekelijskih idolopoklonika su vođeni mnogi ratovi koji, također, pokazuju snagu islamske zajednice koju je u Medini osnovao posljednji Božiji poslanik Muhamed (s.a.w.s.). Godinu dana prije osvajanja Mekke, Božiji poslanik je sa mekelijskim starješinama postigao dogovor koji je Arapskom poluotoku donio period relativnog mira. Poslanik islama je taj period iskoristio da kroz prepisku sa plemenskim starješinama, vladarima i liderima drugih religija širom svijeta, nastavi širiti istinu o monoteizmu i prezentirati učenja vjere islama. Svoje izaslanike je poslao u Rimu, Abisiniju i Iran, i tamošnje vladare pozvao da prime islam i počnu vjerovati u Jednog i Jedinog Boga. Upravo ta odluka pokazuje Poslanikovu odlučnost u ispunjenju poslanice, ali i Poslanikovu duhovnu snagu koja je respektirana širom svijeta.
Period relativnog mira na Arapskom poluotoku okončan je odlukom starješina plemena Kurejš da prekrše dogovor postignut sa Poslanikom islama. Kršenje dogovora, dovelo je do formiranja uvjeta za osvajanje Mekke. Vojska islama je Mekku osvojila bez borbe i proljevanja krvi. Ušavši u Mekku, Poslanik je odmah otišao učiniti tavvaf oko Kabe, a potom svojim sljedbenicima i prijateljima naredio da razbiju sve kipove koji su se nalazili unutar ovog svetog mjesta. Potom je prvi islamski mujezin, hazreti Bilal el Habaši, popeo se na Kabu i proučio ezan nakon kojeg su muslimani za Poslanikom klanjali podne namaz. Nakon osvajanja Mekke, časni Poslanik Muhamed (s.a.w.s.) nastavio je širiti učenje islama i sa ovom savršenom vjerom upoznavati kako stanovnike Arapskog poluotoka, tako stanovnike mnogih drugih krajeva i geografskih područja.
Desete godine po hidžri, Poslanik je, zajedno sa svojim prijateljima i sljedbenicima obavio posljednji hadždž u svome mubarek životu.
Na Ahiret je preselio 28. sefera 11. godine po hidžri.
Skoro svi iranski pjesnici na prvim listovima svojih divana (zbirki poezije) najprije hvala i zahvaljuju Allahu (dž.š.), a potom opisuju i hvale Allahovog posljednjeg poslanika Muhameda (s.a.w.s.). Mevlana veliča ljubav prema hazreti Muhamedu i svaku priliku u svojim djelima koristi kako bi ukazao na grandioznost Poslanikove ličnosti i ljepotu islama. Mevlana je u svojim djelima i pogotovo u Mesneviji, prezentirao priče i opisao skoro sve Božije poslanike spomenute u Kur'anu časnom. Treba napomenuti da Mevlana kur'anska kazivanja o Božijim poslanicima utkiva u mnogobrojne priče koje čitaoci prate s posebnom pozornošću. Također, treba spomenuti i Mevlaninu prosvijetljenu irfansku misao prezentiranu u Mesneviji, te dodati da većina kritičara književnosti najljepšim dijelovima Mesnevije smatraju upravo one distihone u kojim Mevlana opisuje Božije poslanike, ponizno im ljubeći ruke. Upravo u tim distihonima je Mevlana demonstrirao i raskošan pjesnički talenat koji do vrhunca dolazi spominjanjem imena Pečata poslanstva, hazreti Muhameda Mustafe (s.a.w.s.). Mevlana kada spominje i opisuje posljednjeg Božijeg poslanika, njegova misao počinje da živahno igra uz muziku ljubavi njegovih stihova. Mevlana je čak na nekoliko mjesta, govoreći o hazreti Muhamedu (s.a.w.s.) jasno priznao da ne može pronaći riječ koja bi mogla prenijeti snagu njegove ljubavi prema posljednjem Božijem poslaniku. Od početka prvog do kraja šesto toma Mesnevije, nailazimo na mnogobrojne hvalospjeve koje je Mevlana spjevao u čast posljednjeg Božijeg poslanika.
Pečatom on postade zbog darežljivosti svoje,
Poput njega nit ko bješe, a niti će biti,
Jer, kad u zanatu majstor ruke svoje iskoristi,
Zar ti šegrtu možeš reći da ste u tom isti?
Kako već rekosmo, u Mesneviji se spominju skoro svi Božiji poslanici koji su spomenuti u Kur'anu časnom. Međutim, Mevlana ipak najviše spominje upravo posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda. Hazreti Muhamedovo ime je u, raznim pričama i prilikama, u Mesneviji spomenuto skoro 500 puta. Mevlanino spominjanje Poslanikovog imena u Mesneviji se umnogome po stilu i načinu razlikuje i sa Mevlaninim prethodnicima i sa pjesnicima koji su živjeli i pjevali nakon njega. U zbirkama pjesama drugih velikih iranskih pjesnika, jasno se zna na kojem mjestu se spominje čisto Božije ime, na kojem ime Božijeg poslanika Muhameda, a na kojem kaside, gazeli i druge pjesničke forme. Za razliku od te ustaljene strukture zbirki pjesama na Orijentu, Mevlana Poslanikovo mubarek ime spominje svugdje i na svim mjestima u Mesneviji, a u cilju što jasnijeg pojašnjavanja vrijednosti Poslanikove ličnosti. Interesantno je da Mevlana spominjanjem imena posljednjeg Božijeg poslanika, izražava svoju ljubav i prema ostalim Božijim poslanicima. O tome je u prvom svesku Mesnevije spjevao slijedeći bejt:
Ime Ahmedovo ime svih je poslanika,
Kada nam stotina dođe, i devedeset je s nama
Za Mevlaninu Mesneviju kažu da je bezobalno more, nepresušna riznica mudrosti i nevjerovatno pjesničko djelo koje privlači pažnju i simpatije raznih društvenih grupa, osoba kojima je draga teologija, teozofija, mudroslovlje, ali i poklonika poezije i lijepe riječi. Za ovo veliko remek-djelo kažu da je vrijedno s više aspekata, i sa duhovnog, i sa stručno poetskog, ali i kao djelo koje u sebi čuva bogato historijsko, kulturno, ali i folklorno naslijeđe iranskog naroda. Struka je već odavno rekla svoje: Mesnevija je remek-djelo irfanske, teozofske književnosti; poetsko djelo koje je nastalo na temelju kur'anske metode kazivanja u kojem osnovne priče bivaju protkane sporednim pričama kao izuzetan vodič na putu života. Mevlana Dželaluddin Rumi je u svojoj Mesneviji, ali i Velikom divanu, mnoštvo svojih misli, viđenja, stavova i mudrih poruka čitalaštvu prenio kroz pjevanje o Božijim poslanicima, bogougodnicima i evlijama. U proteklim prilozima smo vas upoznali sa Mevlaninim pripovijedanjem o velikim Božijim poslanicima, Ibrahimom (a.s.), Musaom (a.s.) i Isaom (a.s.), a ovim prilogom počinjemo kazivanje o posljednjem Božijem poslaniku, Pečatu poslanstva, hazreti Muhamedu Mustafi (s.a.w.s.) u Mesneviji.
Hazreti Muhamed je posljednji Božiji poslanik koji je stanovnicima svijeta poslan sa svojom vječnom mu'džizom, Kur'anom časnim. Poslanikovo ime je u Kur'anu spomenuto pet puta, i to četiri puta ime Muhamed i jednom ime Ahmed. U vremenu kada je hazreti Muhamed (s.a.w.s.) poslat stanovnicima Arapskog poluotoka, nad tim područjem se bijaše nadvio veliki i gusti crni oblak zalutalosti, neznanja i džahilijeta, plemena ratovaše i zbog najmanje sitnice, krvne osvete živjahu vijekovima, pljačka tom stanovništvu služaše na čast baš kao i muška djeca, a onu žensku živu zakopavahu u zemlju, kao da im ne bijahu potrebna. U takvim uvjetima, moralne vrijednosti bijahu bezvrijedne, a društvo Arapskog poluotoka se ubrzano kretaše ka propasti, iskušavajući pritom najgore vrste moralne i društvene dekadence. U takvim uvjetima zablista presvijetla jutarnja zvijezda nebeska i obasja put dolaska posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda (s.a.w.s.) koji bijaše upućen da «usavrši moralne vrijednosti ljudi». Hazretovim dolaskom, počelo je formiranje uvjeta za duhovni preporod ne samo stanovnika jednog određenog geografskog područja, nego cijeloga svijeta. Da se ta blistava svjetlost proširi svijetom, nije trebalo mnogo. Nije trebalo mnogo ni da hazreti Muhamed na Arapskom poluotoku postavi temelje moćne imperije koja je postojala ne da bi štitila nemoćne od moćnih, nego da bi nemoćne i moćne učila da su ljudi braća, da su svi ljudi vrijedni i da se njihova vrijednost mjeri bogobojaznošću, a ne novčanom ili političkom moći ili uticajem.
Posljednji Božiji poslanik Muhamed (s.a.w.s.), rođen je 570. godine po Gregorijanskom kalendaru, u Mekki; u godini koja je poznata i kao «Godina slona». Njegov djed i staratelj Abdu-l Mutalib nadjenuo mu je ime Muhamed koje u prijevodu na bosanski jezik znači «Hvaljeni». Kada su ga upitali zašto je svome voljenome unuku nadjenuo baš ime Muhamed, s obzirom da je to ime među Arapima vrlo rijetko, odgovorio je: «Htjedoh da bude hvaljen i na nebesima i na Zemlji.»
U vremenu kada je rođen posljednji Božiji poslanik, među pripadnicima plemena Kurejš je bio običaj da novorođenčad šalju na selo gdje su ih odgajale dojilje. Malog Muhameda su na čuvanje dali časnoj dojilji Halimi, jer je samo u njenom krilu se smirio i samo njeno mlijeko prihvatio da pije. Halima ga je odvela sa sobom u pleme Beni Sa'd i odgajala ga punih pet godina. Nakon perioda provedenog kod časne Halime, hazreti Muhamed se vratio u zagrljaj svoje porodice, ali je Uzvišeni Allah htio da Njegov posljednji poslanik, prije poslanice, iskusi slatke i gorke strane, uspone i padove života, i da u izvršenje konačne misije, prepune teških trenutaka, uđe spreman.
Nedugo nakon Hazretovog povratka porodici, na Ahiret mu je preselila cijenjena majka, a nedugo nakon nje i njegov poštovani djed. Starateljstvo nad Muhamedom je predato njegovom amidži Ebu Talibu. Iako još vrlo mlad, hazreti Muhamed je sa amidžom Ebu Talibom putovao u Damask, predvodeći trgovačku karavanu plemena Kurejš. Na putu prema Damasku, prolazili su pored gradića Basrija u kojem bijaše veliki hriščanski manastir u kojem je živio monah po imenu Bahira. Ovog monaha je pratio glas dobrog poznavaoca hrišćanske vjere, iskusnog znanstvenika i iskrenog vjernika, zbog čega ga je lokalno stanovništvo neizmjerno poštovalo. Upravo Bahira je dočekao trgovački karavan u kojem su se nalazili hazreti Muhamed i njegov amidža. Čuvši hazreti Muhamedovo ime, Bahira ga pozva da sjednu i razgovaraju, a nakon podužeg razgovora ga zamoli da mu pokaže svoje rame. Kada je na Hazretovom ramenu ugledao biljeg kojeg je nosio još od rođenja, Bahira je skočio i usplahireno rekao: «To je, to je!»
Ebu Talib koji je do tog trena s interesovanjem pratio razgovor hrišćanskog monaha i njegovog bratića, iznenađeno upita: «Šta je to što si vidio?»
«To je znak kojeg su vjerske knjige jasno opisale», odgovori Bahira, zagleda se u Hazretovo lice, i smireno reče: «Budućnost ovog mladića je veoma važna. Ako i drugi u njemu vide ono što sam ja vidio, nastojat će da ga ubiju. Čuvajte ga od jahudija.»
Vidno iznenađen, Ebu Talib upita: «Pa šta će to on učiniti?»
Bahira odgovori: «On je posljednji Božiji poslanik. On je upravo onaj čijim dolaskom nas je hazreti Isa (a.s.) obradovao.»
«Na osnovu čega iznosiš ta predviđanja?»- upita Ebu Talib.
«Na osnovu mnogo čega», reče Bahira, a potom svome sagovorniku šapnu: «Na osnovu imena, znakova koje sa sobom nosi, njegova ponašanja, rječitosti, knjiga koje sam pročitao... Na osnovu svega.»
Pejgamber islama je u mladosti jedan period proveo čuvajući ovce u Meki. Jedno vrijeme je, na zahtjev Hatidže - najbogatije žene u Mekki - predvodio njene trgovačke karavane koji su robu dovozili iz Šama, današnje Sirije, i na tim putovanjima ostvario veliki profit za Hatidžu. Među stanovnicima Meke je, zbog svoje iskrenosti i povjerljivosti, postao poznat kao Muhamed Emin (Povjerljivi). Vidjevši sve pozitivne karakteristike ličnosti posljednjeg Božijeg poslanika, hazreti Hatidža mu je ponudila brak koji je on prihvatio. Hatidža je cijeli svoj imetak stavila na raspolaganje Božijem poslaniku kako bi ga potrošio za širenje istine. Muhamed od trenutka kada ga je majka rodila do trenutka kada se vratio svome Gospodaru, nije se klanjao niti jednom božanstvu ili kipu, nego isključivo Jednom i Jedinom Bogu osim kojeg drugog boga nema. Nema sumnje da su i njegovi staratelji, djed Abdu-l Mutalib i amidža Ebu Talib bili monoteisti.
Hazreti Muhamed je prije no što mu je stigla vijest o poslanstvu, jedan dio godine provodio u pećini Hira iznad Meke, gdje je ibadetio i razmišljao o Bogu, Stvoritelju svih svjetova. Upravo u pećini Hira mu je povjerljivi Džibril i donio vijest o njegovu poslanstvu, rekavši mu: «Uistinu si Allahov poslanik.»
U Hiri mu je prenio i prve kur'anske ajete.
Džibril se Poslaniku pojavio obavijen nurom, u ruci je držao tablu i rekao: «Iqre-Čitaj!» Međutim, Poslanik nije mogao pročitati napisano, jer je bio potpuno nepismen. «Pa, ja ne znam da čitam», odgovori Poslanik. Ponovo mu reče: «Iqre - Čitaj.» No, ponovo naiđe na isti odgovor. Nakon što Džibril istu rečenicu ponovi tri puta, Poslanik osjeti da uistinu može pročitati napisano: «Čitaj, čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, Gospodar tvoj je Milostiv. Onaj koji uči perom, uči čovjeka onome što nije znao.»
Upravo u ovih prvih pet kur'anskih ajeta je sažet kompletan program hazreti Muhamedovog poslanstva i islama, jer se islam zalaže za širenje znanja, ljude poziva da čitaju, pišu i koriste pero, a u razvoju nauke vidi ljepšu budućnost za sve stanovnike svijeta.
Islam su najprije prigrlili hazreti Hatidža i Poslanikov amidžić Alija. Nakon što mu je dostavljena poslanica, hazreti Muhamed je tri godine u islam pozivao tajno, jer su društvene prilike zahtijevale da on kroz tajne kontakte formira grupu ljuda koji će shvatiti o čemu govori kako bi krenuli u javno širenje istine. Nakon tri godine tajnog pozivanja u vjeru, Poslanik je u islam počeo pozivati javno. Od tada počinje protivljenje mekelijskih glavešina Poslanikovom pozivu. Najprije su Poslanika pokušali potkupiti, a potom su mu počeli prijetiti, tražeći od njega da zaustavi širenje islama. Nakon toga su te svoje zle namjere pokušali ostvariti kroz ekonomsku izolaciju Poslanikove porodice. Sklopili su dogovor prema kojem je bilo zabranjeno bilo kakvo poslovanje sa Beni Hašimovim plemenom. Tada je Poslanikov amidža Ebu Talib od svih rođaka zatražio da potpomognu Muhameda. Usljed mnogobrojnih ekonomskih problema, odlučili su otići iz Meke i nastaniti se na mjesto koje se zove «Šuab-i Ebi Talib». Ekonomska izolacija je potrajala tri godine. Taj period se inače spominje kao najteži period za Beni Hašimovo pleme. Po okončanju ekonomske izolacije, Poslanik i muslimani su se suočili sa mnogim drugim problemima koje su im stvarali mekelijski mušrici. Upravo zbog toga su i odlučili učiniti hidžret i iz Meke preseliti se u Medinu. Dan Poslanikovog preseljenja iz Meke u Medinu, uzet je kao početnica muslimanskog hidžretskog kalendara.
Pejgamber islama je u mladosti jedan period proveo čuvajući ovce u Meki. Jedno vrijeme je, na zahtjev Hatidže - najbogatije žene u Mekki - predvodio njene trgovačke karavane koji su robu dovozili iz Šama, današnje Sirije, i na tim putovanjima ostvario veliki profit za Hatidžu. Među stanovnicima Meke je, zbog svoje iskrenosti i povjerljivosti, postao poznat kao Muhamed Emin (Povjerljivi). Vidjevši sve pozitivne karakteristike ličnosti posljednjeg Božijeg poslanika, hazreti Hatidža mu je ponudila brak koji je on prihvatio. Hatidža je cijeli svoj imetak stavila na raspolaganje Božijem poslaniku kako bi ga potrošio za širenje istine. Muhamed od trenutka kada ga je majka rodila do trenutka kada se vratio svome Gospodaru, nije se klanjao niti jednom božanstvu ili kipu, nego isključivo Jednom i Jedinom Bogu osim kojeg drugog boga nema. Nema sumnje da su i njegovi staratelji, djed Abdu-l Mutalib i amidža Ebu Talib bili monoteisti.
Hazreti Muhamed je prije no što mu je stigla vijest o poslanstvu, jedan dio godine provodio u pećini Hira iznad Meke, gdje je ibadetio i razmišljao o Bogu, Stvoritelju svih svjetova. Upravo u pećini Hira mu je povjerljivi Džibril i donio vijest o njegovu poslanstvu, rekavši mu: «Uistinu si Allahov poslanik.»
U Hiri mu je prenio i prve kur'anske ajete.
Džibril se Poslaniku pojavio obavijen nurom, u ruci je držao tablu i rekao: «Iqre-Čitaj!» Međutim, Poslanik nije mogao pročitati napisano, jer je bio potpuno nepismen. «Pa, ja ne znam da čitam», odgovori Poslanik. Ponovo mu reče: «Iqre - Čitaj.» No, ponovo naiđe na isti odgovor. Nakon što Džibril istu rečenicu ponovi tri puta, Poslanik osjeti da uistinu može pročitati napisano: «Čitaj, čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, Gospodar tvoj je Milostiv. Onaj koji uči perom, uči čovjeka onome što nije znao.»
Upravo u ovih prvih pet kur'anskih ajeta je sažet kompletan program hazreti Muhamedovog poslanstva i islama, jer se islam zalaže za širenje znanja, ljude poziva da čitaju, pišu i koriste pero, a u razvoju nauke vidi ljepšu budućnost za sve stanovnike svijeta.
Islam su najprije prigrlili hazreti Hatidža i Poslanikov amidžić Alija. Nakon što mu je dostavljena poslanica, hazreti Muhamed je tri godine u islam pozivao tajno, jer su društvene prilike zahtijevale da on kroz tajne kontakte formira grupu ljuda koji će shvatiti o čemu govori kako bi krenuli u javno širenje istine. Nakon tri godine tajnog pozivanja u vjeru, Poslanik je u islam počeo pozivati javno. Od tada počinje protivljenje mekelijskih glavešina Poslanikovom pozivu. Najprije su Poslanika pokušali potkupiti, a potom su mu počeli prijetiti, tražeći od njega da zaustavi širenje islama. Nakon toga su te svoje zle namjere pokušali ostvariti kroz ekonomsku izolaciju Poslanikove porodice. Sklopili su dogovor prema kojem je bilo zabranjeno bilo kakvo poslovanje sa Beni Hašimovim plemenom. Tada je Poslanikov amidža Ebu Talib od svih rođaka zatražio da potpomognu Muhameda. Usljed mnogobrojnih ekonomskih problema, odlučili su otići iz Meke i nastaniti se na mjesto koje se zove «Šuab-i Ebi Talib». Ekonomska izolacija je potrajala tri godine. Taj period se inače spominje kao najteži period za Beni Hašimovo pleme. Po okončanju ekonomske izolacije, Poslanik i muslimani su se suočili sa mnogim drugim problemima koje su im stvarali mekelijski mušrici. Upravo zbog toga su i odlučili učiniti hidžret i iz Meke preseliti se u Medinu. Dan Poslanikovog preseljenja iz Meke u Medinu, uzet je kao početnica muslimanskog hidžretskog kalendara.
Pejgamberovim prelaskom, odnosno hidžretom, iz Mekke u Medinu, okrenuta je nova stranica u historiji čovječanstva. Stanovnici Medine su ga dočekali široko raširenih ruku i odmah mu na raspolaganje stavili mogućnosti za nastavak poslaničke misije i širenje dobra. Nije prošlo mnogo, a Poslanikov hidžret u Medinu je počeo pokazivati prve rezultate na temelju kojih je postavljen politički i vojni sistem islama. U relativno kratkom vremenskom periodu je islamska vlast prerasla u moćnu državu na Arapskom poluotoku, a potom i mnogo šire. U okviru ovog procesa su postavljeni i čvrsti temelji velike i moćne islamske civilizacije. Od datuma Poslanikovog dolaska u Medinu do osvajanja Mekke u 9. godini po hidžri, između muslimana i mekelijskih idolopoklonika su vođeni mnogi ratovi koji, također, pokazuju snagu islamske zajednice koju je u Medini osnovao posljednji Božiji poslanik Muhamed (s.a.w.s.). Godinu dana prije osvajanja Mekke, Božiji poslanik je sa mekelijskim starješinama postigao dogovor koji je Arapskom poluotoku donio period relativnog mira. Poslanik islama je taj period iskoristio da kroz prepisku sa plemenskim starješinama, vladarima i liderima drugih religija širom svijeta, nastavi širiti istinu o monoteizmu i prezentirati učenja vjere islama. Svoje izaslanike je poslao u Rimu, Abisiniju i Iran, i tamošnje vladare pozvao da prime islam i počnu vjerovati u Jednog i Jedinog Boga. Upravo ta odluka pokazuje Poslanikovu odlučnost u ispunjenju poslanice, ali i Poslanikovu duhovnu snagu koja je respektirana širom svijeta.
Period relativnog mira na Arapskom poluotoku okončan je odlukom starješina plemena Kurejš da prekrše dogovor postignut sa Poslanikom islama. Kršenje dogovora, dovelo je do formiranja uvjeta za osvajanje Mekke. Vojska islama je Mekku osvojila bez borbe i proljevanja krvi. Ušavši u Mekku, Poslanik je odmah otišao učiniti tavvaf oko Kabe, a potom svojim sljedbenicima i prijateljima naredio da razbiju sve kipove koji su se nalazili unutar ovog svetog mjesta. Potom je prvi islamski mujezin, hazreti Bilal el Habaši, popeo se na Kabu i proučio ezan nakon kojeg su muslimani za Poslanikom klanjali podne namaz. Nakon osvajanja Mekke, časni Poslanik Muhamed (s.a.w.s.) nastavio je širiti učenje islama i sa ovom savršenom vjerom upoznavati kako stanovnike Arapskog poluotoka, tako stanovnike mnogih drugih krajeva i geografskih područja.
Desete godine po hidžri, Poslanik je, zajedno sa svojim prijateljima i sljedbenicima obavio posljednji hadždž u svome mubarek životu.
Na Ahiret je preselio 28. sefera 11. godine po hidžri.
Skoro svi iranski pjesnici na prvim listovima svojih divana (zbirki poezije) najprije hvala i zahvaljuju Allahu (dž.š.), a potom opisuju i hvale Allahovog posljednjeg poslanika Muhameda (s.a.w.s.). Mevlana veliča ljubav prema hazreti Muhamedu i svaku priliku u svojim djelima koristi kako bi ukazao na grandioznost Poslanikove ličnosti i ljepotu islama. Mevlana je u svojim djelima i pogotovo u Mesneviji, prezentirao priče i opisao skoro sve Božije poslanike spomenute u Kur'anu časnom. Treba napomenuti da Mevlana kur'anska kazivanja o Božijim poslanicima utkiva u mnogobrojne priče koje čitaoci prate s posebnom pozornošću. Također, treba spomenuti i Mevlaninu prosvijetljenu irfansku misao prezentiranu u Mesneviji, te dodati da većina kritičara književnosti najljepšim dijelovima Mesnevije smatraju upravo one distihone u kojim Mevlana opisuje Božije poslanike, ponizno im ljubeći ruke. Upravo u tim distihonima je Mevlana demonstrirao i raskošan pjesnički talenat koji do vrhunca dolazi spominjanjem imena Pečata poslanstva, hazreti Muhameda Mustafe (s.a.w.s.). Mevlana kada spominje i opisuje posljednjeg Božijeg poslanika, njegova misao počinje da živahno igra uz muziku ljubavi njegovih stihova. Mevlana je čak na nekoliko mjesta, govoreći o hazreti Muhamedu (s.a.w.s.) jasno priznao da ne može pronaći riječ koja bi mogla prenijeti snagu njegove ljubavi prema posljednjem Božijem poslaniku. Od početka prvog do kraja šesto toma Mesnevije, nailazimo na mnogobrojne hvalospjeve koje je Mevlana spjevao u čast posljednjeg Božijeg poslanika.
Pečatom on postade zbog darežljivosti svoje,
Poput njega nit ko bješe, a niti će biti,
Jer, kad u zanatu majstor ruke svoje iskoristi,
Zar ti šegrtu možeš reći da ste u tom isti?
Kako već rekosmo, u Mesneviji se spominju skoro svi Božiji poslanici koji su spomenuti u Kur'anu časnom. Međutim, Mevlana ipak najviše spominje upravo posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda. Hazreti Muhamedovo ime je u, raznim pričama i prilikama, u Mesneviji spomenuto skoro 500 puta. Mevlanino spominjanje Poslanikovog imena u Mesneviji se umnogome po stilu i načinu razlikuje i sa Mevlaninim prethodnicima i sa pjesnicima koji su živjeli i pjevali nakon njega. U zbirkama pjesama drugih velikih iranskih pjesnika, jasno se zna na kojem mjestu se spominje čisto Božije ime, na kojem ime Božijeg poslanika Muhameda, a na kojem kaside, gazeli i druge pjesničke forme. Za razliku od te ustaljene strukture zbirki pjesama na Orijentu, Mevlana Poslanikovo mubarek ime spominje svugdje i na svim mjestima u Mesneviji, a u cilju što jasnijeg pojašnjavanja vrijednosti Poslanikove ličnosti. Interesantno je da Mevlana spominjanjem imena posljednjeg Božijeg poslanika, izražava svoju ljubav i prema ostalim Božijim poslanicima. O tome je u prvom svesku Mesnevije spjevao slijedeći bejt:
Ime Ahmedovo ime svih je poslanika,
Kada nam stotina dođe, i devedeset je s nama