Trenutna lokacija:Tekstovi / Isa, alejhisselam (II dio)
Isa, alejhisselam (II dio)
Misija Isāova, alejhisselam
Isā, alejhisselam, je živio u vremenu kada su Benu Israil već nekih šezdeset godina bili pod vlašću Rima. Iako to, gledano u historijskim mjerilima, nije bio dugačak period, vlast mnogobožaca izuzetno je teško padala Israilu jer su oni, iako sa dosta zastranjenja i licemjerstva, ipak baštinili islam (tada interpretiran prema Zakonu Tevrata i Zebura) kao svoju vjeru. Osim toga, već se nekih hiljadu godina među njima prenosilo sjećanje na Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, i zlatne dane njihove vladavine, kad je država Benu Israila bila na vrhuncu svoje moći.
U takvoj klimi, između sjetnoga prizivanja stare slave i ponižavajuće potčinjenosti Rimljanima koju su svakodnevno trpili, u njima je tinjala želja za ustankom, za džihadom i ponovnim uspostavljanjem njihove države na tlu Svete zemlje. Zato je sasvim prirodno da je tada njihova pažnja bila posebno okrenuta ka, u njihovim svetim knjigama zapisanom, Allahovome obećanju o Poslaniku koga će On uzdići od braće njihove.[1] Za njega su znali da će mu dragi Allah otvoriti puteve na sve strane svijeta, tako da će Knjiga i Vjerozakon koji mu budu objavljeni u konačnici obuhvatiti sve zemlje svijeta. Shodno tome je vjerska tradicija Israila ovom mubarek insanu dala atribut, koji je ujedno postao i ime po kome su ga svi poznavali - Mesija (Pomazanik).[2] Željno su ga očekivali u nadi da će se pojaviti baš u njihovom vremenu, povesti ih u džihad i osloboditi mrskih rimskih okupatora, te ponovo utemeljiti njihovu državu na tlu Svete zemlje, a što će biti samo početak trajne vladavine odabranoga naroda nad čitavim svijetom.
Dakle, njihovo duhovno stanje u tom vremenu bilo je takvo da su oni vjerovali da je njihova vjera ispravna, da je u pogledu toga dragi Allah s njima sasvim zadovoljan, pa im ostaje samo da se ujedine pod zastavom Mesije i oslobode se od rimskih okupatora.
Međutim, nije bilo tako.
Samo su iskreni Allahovi robovi, istinski vjernici među njima, čija srca su iskreno bila okrenuta dragome Allahu, Gospodaru svih svjetova, znali da je upravo njihov ponižavajući položaj bio posljedica njihovih preko mjere nagomilanih grijeha, iskrivljenoga tumačenja i licemjernoga prakticiranja Allahove Vjere. Očekivali su, dakle, Mesiju živjeći u uvjerenju da su im srca zdrava, a u stvari srca su im bila bolesna i vapila su za liječenjem, čega oni uopće nisu bili svjesni.
U to doba, Mesih Isā, sin Merjemin, alejhisselam, je navršio pune tri decenije svoga zemaljskog života i Allahovom milošću bio poslat kao Njegov poslanik i kao Riječ i Duh od Njega Israilu da ih uputi i da izliječi njihova srca od grijeha, licemjerstva i materijalizma.
A kada meleki rekoše: "O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ, ime će mu biti Mesih, Isā, sin Merjemin, biće viđen i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih, on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i biće čestit"; ona reče: "Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo''? "Eto tako", reče, "Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: 'Budi!'; i ono bude." I poučiće ga pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i poslati ga kao poslanika sinovima Israilovim: "Donosim vam dokaz od Gospodara vašega: napraviću od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, i kazivaću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete; i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašega, zato se Allaha bojte i mene slušajte; Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je Pravi put!" (3:45-51)
Kao što se vidi iz navedenih ajeta Mesih Isā, alejhisselam, je svojim poslanstvom i Indžilom potvrđivao istinitost Tevrata i Zebura objavljenih prije njega. U stvari, moglo bi se reći da je Indžil bio izvjesna korekcija i nadopuna Tevrata i Zebura, tako da su sve tri Knjige činile jednu cjelinu. Pomenuta korekcija se jednim dijelom odnosila i na olakšanje nekih tevratskih propisa koji su do tada bili veoma strogi (vjerovatno radi kazne i pouke Israilu zbog njihovih grijeha), pa je, milošću dragoga Allaha, bilo došlo vrijeme da im se to olakša i da im se neke ranije zabranjene stvari dopuste.
Ovo se odnosilo na originalni tekst Tevrata i Zebura.
Međutim, dodatni problem i značajan izazov za Isāa, alejhisselam, bi u činjenici da je tokom mnogih godina koje protekoše od vremena Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, došlo do iskrivljenja Tevrata i Zebura, jer su neki od prepisivača i svećenika, oni koji nisu bili iskreni vjernici i koji se nisu dragoga Allaha bojali, uklanjali i izostavljali neke dijelove originalnoga teksta iz njima znanih razloga.
... Oni su (sinovi Israilovi) riječi s mjēstā na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. (5:13)
Umjesto toga u objavljene Knjige unosili su vlastitim rukama pisane tekstove koji su samo odraz njihovoga odmišljanja izvora Vjere, ali i tendencioznih tumačenja prilagođenih njihovim dušama. Takvu mješavinu Božijeg i ljudskog, istinskog i lažnog, držali su svetim tekstom.
A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: "Evo, ovo je od Allaha"; da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onog što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju! (2:79)
Odatle prva suštinska karakteristika poslaničke misije Mesiha Isāa, alejhisselam, bila je u tome da se Indžilom nadopune Tevrat i Zebur, iz njih izbace izmjene koje su ljudi učinili, i da se izvrši izmjena Vjerozakona u smislu donošenja izvijesnih olakšica.
Druga suštinska karakteristika poslaničke misije Isāove, alejhisselam, očitovala se u tome što je Indžil donosio Benu Israilu informaciju o budućem poslanju posljednjega od Allahovih poslanika – Ahmeda, Muhammeda, alejhisselam,[3] čija će mubarek ličnost biti posebna milost dragoga Allaha, milost Svemilosnoga odaslana svim svjetovima.
A kad Isā sin Merjemin reče: "O sinovi Israila, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed (Muhammed) koji će iza mene doći"; i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: "Ovo je prava vradžbina!" (61:6)
Ovo im je bila jasna poruka i pojašnjenje o velikanu kojeg su očekivali, a koji je bio zapisan u Tevratu i Zeburu.
Prema tome, dočekali su istinskog Mesiju (dragi Allah u ajetima Kur'ana naziva Isāa, alejhisselam, imenom Mesih Isā, sin Merjemin), ali koji ne bijaše onakav kako su očekivali da će Mesija biti,[4] a koji je trebao da ih uputi na posljednjeg Allahovog poslanika, onoga koji im je jasnim riječima bio najavljen u Tevratu i Zeburu.[5]
Ono što je danas, nakon što je originalni tekst ljudskim intervencijama više puta bio izmijenjen, ostalo od ovih riječi vjerovatno je sljedeći stavak u Starom zavjetu:
Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću Svoje riječi u njegova usta, da im kaže sve što mu zapovijedim. A ne bude li tko poslušao Mojih riječi što ih prorok bude govorio u Moje ime, taj će odgovarati preda Mnom. (Ponovljeni zakon, 18:18,19)
Iako je ovo izmijenjena verzija originalnoga zapisa, u kome je svakako bilo zapisano i to da će obećani poslanik biti nepismen (vidjeti ajete niže navedene), čak i ova verzija, ovakva kakva jeste, sadrži sasvim jasne aluzije na Muhammeda, alejhisselam, o čemu je Ahmed Deedat napisao čitavu knjižicu pod naslovom ''Šta Biblija kaže o Muhammedu, SallAllahu alejhi ve sellem''.[6]
Pošto je u judeo-kršćanskoj tradiciji (vidjeti Ponovljeni zakon, 1:1-5) odveć znano da je kompletna knjiga Ponovljenog zakona upućena Mūsāu, alejhisselam, (Mojsiju) jasno je da je i gore navedena poruka upućena upravo njemu. To znači da je Mūsāu, alejhisselam, bilo najavljeno poslanje posljednjega poslanika preko koga će dragi Allah razasuti Svoju milost svim svjetovima i čije je slijeđenje obaveza svih ljudi i džina ako žele biti spašeni.
Pogledajmo sada ajete Kur'ana koji govore o ovome:
I Mūsā odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kada ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još ranije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo kušnja Tvoja kojom Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa oprosti nam i smiluj nam se jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovom svijetu, i na onom svijetu, mi se vraćamo Tebi!" "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga Ja hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; dat ću je onima koji se grijeha budu klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih ih odvraćati, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali, i svjetlo po njemu poslano slijedili, postići ono što budu željeli. Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:155-158)
Odavde se vidi da je u situaciji kad je Israil bio u velikim brigama i strahu od srdžbe Allahove i kazne zbog toga što je jedan dio njih obožavao zlatno tele u podnožju Sinajske gore, na dovu Mūsāa, alejhisselam, da im bude oprošteno, dragi Allah objavio da će biti oprošteno svim čestitim vjernicima koji su iskreno i potpuno odani dragome Allahu, koji u dokaze Njegove čvrsto vjeruju, koji se grijeha klone i zekat daju. Zatim dalje Allah dodaje da je veoma značajno svojstvo tih čestitih vjernika i to što oni vjeruju u budući dolazak nepismenog posljednjeg Allahovoga poslanika i da će milost biti data samo onima koji će slijediti tog Poslanika. Na kraju, riječi dragoga Allaha, objavljene kroz časni Kur'an, jasno kažu da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, taj obećani, u Tevratu i Indžilu zapisani, posljednji Allahov poslanik.
Pošto je Mesih Isā, alejhisselam, posljednji od poslanika poslatih prije Muhammeda, alejhisselam, to je svakako informacija o njegovom dolasku bila veoma značajna zadaća koju je on imao obaviti.
Treća suštinska karakteristika prve etape poslaničke misije Isāa, alejhisselam, bila je sadržana u poruci Benu Israilu da se okrenu sami sebi, da vide, prepoznaju i sagledaju vlastitu licemjernost, jer su oni tada samo formalno i riječima obožavali dragog Allaha a u njihovim srcima bio je materijalizam i zadovoljenje vlastitih strasti, prohtjeva i interesa koji su im bili preči od dragoga Allaha i Njegovog Zakona, tako da su uvijek, kad bi im se interesi suprostavljali Allahovoj naredbi, njih slijedili, a ostavljali Allahove naredbe. Takvo stanje je nešto najopasnije u što jedan vjernik može upasti, jer je to akt suprostavljanja Allahu dragom, pokušaj varanja Njega, pa čak i skriveni oblik pripisivanja Njemu drugova (širk). Srca su im vapila za istinskom, potpunom i iskrenom predanosti dragome Allahu, Svemilosnom, Milostivom, Gospodaru svjetova svih, a da oni sami većinom toga nisu bili ni svjesni, pa im je On, kao milost Svoju i Znak Svoj, poslao Isāa, alejhisselam, koji je trebao da ih uputi na to kako da se pokaju, izliječe i očiste srca, te ih potom učvrste na putu iskrenosti u Allahovoj vjeri.
Kako bi Mesih Isā, alejhisselam, bio očevidno prepoznat kao istinski Allahov poslanik, voljom Milostivoga bile su mu date velike mu'džize: mogao je oživljavati mrtve, vraćati vid slijepima i zdravlje gubavima, mogao je od blata stvoriti pticu i kazivati ljudima gdje im se nalaze skrivene dragocijenosti koje su oni brižljivo pohranjivali na tajnim mjestima.
... "Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napravit ću od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliti ću slijepca od rođenja, i gubavca, i oživljavati ću mrtve, voljom Allahovom, i kazivati ću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete ... (3:49)
Kad Allah rekne: "O Isā, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Ruhul-kudusom[7] pomogao pa si i u bešici i kao zreo čovjek s ljudima razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kad je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kad si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kad si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kad Sam od tebe sinove Israilove odbio kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni od njih koji ne vjerovaše vikali: 'Ovo nije ništa drugo do vradžbina prava'!'' (5:110)
Ove nadnaravne moći bile su očevidna znamenja dragoga Allaha i dokazi istinitosti Isāovih, alejhisselam, riječi, ali su mnogi među Israilom i pored svega toga ostali gluhi na njegove poruke. Da ironija bude veća, u poricanju, mržnji i neprijateljstvu prednjačili su upravo oni koji su zbog svojega znanja i položaja u društvu najprije morali prepoznati i slijediti Mesiha Isāa, alejhisselam, a to su svećenici, pismoznanci i farizeji.[8]
Ovdje je korisno navesti citat iz Evanđelja po Barnabi, gdje Mesih Isā, alejhisselam, na pitanje jednoga od svećenika kakvu će dragi Allah dati nagradu njima, svećenicima, na budućem svijetu odgovara:
... Ti me pitaš: ''Šta će nam Bog dati u raju''? Doista, kažem ti, da oni koji misle o zaradi ne vole svoga Gospodara, čoban koji ima stado ovaca, kada vidi da dolazi vuk, spremi se da ih brani; nasuprot tome kad plaćenik vidi vuka napušta stado i bježi. Tako mi Boga živoga pred kojim stoji moja duša, da je Bog očeva naših vaš Bog, vi ne biste pomišljali da kažete: ''Šta će mi Bog dati''? Nego vi biste rekli, kao što je učinio David, njegov prorok: ''Šta ću ja dati Bogu, za ono sve što je dao meni''?
Ja ću vam govoriti parabolama da biste vi razumjeli. Bio jedan kralj koji pored puta nađe čovjeka kojega su skinuli lopovi, koji su ga smrtno ranili. I on je imao sažaljenje prema njemu i naredio je svojim robovima da ga odnesu u grad i njeguju; oni ovo uradiše marljivo. I kralj uveliko zavoli bolesnog čovjeka, tako da mu on dade sopstvenu kćerku za brak i učini ga svojim nasljednikom. Sigurno je da je taj kralj bio najmilosrdniji; međutim, čovjek je tukao robove, prezirao lijek, zlostavljao svoju ženu, govorio zlo o kralju, učinio da se njegovi vazali pobune protiv njega. I kada bi kralj tražio neku uslugu, on bi imao običaj da kaže: ''Šta će mi kralj dati kao nagradu''? Pa kad je kralj ovo čuo, šta je učinio tako bezbožnom čovjeku?
Oni svi odgovoriše: ''Jao njemu, kralj ga je lišio svega i okrutno ga kaznio''.
Onda reče Isus: ''O svećenici i pismoznanci i farizeji, i ti velikosvećeniče koji si čuo moj glas, objavljujem vam šta je Bog rekao vama preko proroka Isāije: 'Ja sam izdržavao robove i veličao ih, ali oni su Me prezirali'. Kralj je naš Bog, koji je našao Izraela na ovom svijetu punom nevolja, i dao ga zato Svojim slugama Josipu, Mojsiju i Aronu, koji su ga njegovali. A naš Bog je začeo takvu ljubav prema njemu, da je On radi naroda Izraelovog uzeo potopiti faraona i uznemirio sto dvadeset kraljeva Kanaanaca i Medjenaca; On mu je dao Svoje zakone, čineći ga nasljednikom sve te (zemlje) u kojoj naš narod živi.
Ali, kako se ponio Izrael? Koliko mnogo proroka je poubijao; koliko je proročanstava zaprljao; kako je on prekršio Zakon Božji: kako su mnogi zbog toga napustili Boga i otišli da služe idole kroz vaš prekršaj. O svećenici! Kako vi obeščašćujete Boga načinom svoga života! A sad me vi pitate: 'Šta će nam Bog dati u raju'? Trebali ste me upitati kakva će biti kazna koju će vam Bog dati u paklu, a zatim šta treba da radite za pravo pokajanje da bi Bog imao milosti prema vama, jer ja vam to mogu reći i za ovaj kraj sam poslat vama. Tako mi Boga živoga, pred kojim stojim, vi nećete dobiti od mene pohvalu, nego istinu. Zato vam kažem, pokajte se i okrenite Bogu kao što su činili očevi vaši nakon griješenja, i ne otvrdnite svoja srca''.
Svećenike je spopao bijes zbog ovoga govora, ali zbog straha od običnoga puka, oni ne rekoše niti riječi.
Isus nastavi govoreći: ''O učitelji i pismoznanci, o farizeji, o svećenici, recite mi. Vi želite konje kao vitezovi, ali vi ne želite da idete u rat; vi želite lijepo odijelo kao žene, ali vi ne želite da rađate i uzgajate djecu; vi želite plodove polja, a ne želite da obrađujete zemlju; vi želite morske ribe, a ne želite ići da ih lovite; vi želite čast kao građani, a ne želite teret republike; i vi želite desetinu i prve plodove kao svećenici, ali vi ne želite da služite Bogu istinski. Šta će onda učiniti Bog s vama s obzirom da vi želite ovdje svako dobro, bez ikakvoga zla? Doista, kažem vam da će vam Bog dati mjesto gdje ćete vi imati svako zlo, bez imalo dobra''.
Kad je ovo Isus izgovorio, bi mu donešen čovjek opsjednut đavlom, koji nije mogao da govori niti gleda, a bio je lišen i sluha. Nato Isus videći njihovu vjeru, podiže svoje oči k nebu i reče: ''Gospode Bože očeva naših, imaj milosti nad ovim bolesnim čovjekom i daj mu zdravlje, da bi ovi ljudi ovdje znali da si me Ti poslao''. Rekavši ovo Isus naredi duhu da ode, govoreći: ''Uz moć imena Božjeg, Gospoda našeg, odlazi zloduhu iz čovjeka''! Duh ode i nijemi čovjek progovori i progleda svojim očima. Nato svi bijahu ispunjeni strahom, ali pismoznanci rekoše: ''Uz moć Belzebuba, princa demona, on je izbacio demone''.
Tad reče Isus: ''Svako kraljevstvo podijeljeno protiv sebe, uništava se, i kuća pada na kuću. Ako uz moć Satane, Satana bude izbačen, kako će njegovo kraljevstvo opstati? A ako vaši sinovi izbace Satanu sa knjigom koju im je dao Solomon prorok, oni svjedoče da sam ja izbacio Satanu uz Božiju moć. Tako mi Boga živog, blasfemija protiv Svetog Duha je bez otkupa na ovome i na drugome svijetu; jer zao čovjek sam sebe proklinje, znajući prokletstvo''.
Rekavši ovo Isus iziđe iz Hrama. A svjetina ga je veličala, jer, oni su bili donijeli sve bolesne ljude koje su mogli sabrati, i Isus učinivši molitvu dade svima njihovo zdravlje. Poslije toga dana u Jerusalemu rimski vojnici, djelovanjem Satane, počeše da uzbunjuju običan narod govoreći da je Isus Bog Izraelov, koji je došao da posjeti svoj narod.
(Evanđelje po Barnabi, 68,69) ...
Iz citata jasno se vidi koliko su samo svećenici i ostali ''istaknuti duhovnjaci'' Israila željeli uživati sve ugodnosti i privilegije koje im je njihov ''posvećeni'' položaj u društvu osiguravao, ali oni nisu nimalo željeli truda, napora, žrtve i odgovornosti koje je taj isti položaj sobom nosio. Čak štaviše, očekivali su da ''nebo'' potvrdi ispravnost i valjanost njihova ponašanja i osigura im nastavak privilegija koje su u društvu uživali. Očekivali su da novi poslanik stane uz njih, na njihovo čelo u političkom smislu, i izbori im slobodu od Rimljana i, naravno, omogući još veće privilegije i ugodnosti u budućoj slobodnoj državi.
A umjesto toga, dočekaše Mesiha Isāa, alejhisselam, koji im je jasno ukazivao na sve njihove grijehe i nevaljalštine i upućivao im jasne upute kako da se izliječe i poprave, da bi tako stekli Allahovo zadovoljstvo i spas na ahiretu, i ujedno zadržali svoje zemaljske ugodnosti. Ali, tvrdoća i teška bolest njihovih srca vidjela se i u tome što oni, iako su vidjeli jasne i nedvosmislene znakove i znamenja da je Isā, alejhisselam, Allahov poslanik i miljenik koga se mora slijediti, nisu htjeli da obuzdaju vlastitu oholost i uobraženost, već su odbijali ovu Allahovu milost i šansu za izliječenje i spas, i postupali su upravo suprotno onome kako su trebali da postupaju. Umjesto da vole, slušaju i slijede Isāa, alejhisselam, i narodu u tom smislu govore, oni su mrzili Isāa, alejhisselam, i narod odvraćali od njega. Pošto su njegove mu'džize bile vidljive i opće poznate, nisu ih mogli zanemarivati, pa su ih prikazivali kao sihr i vradžbine (Allahu se utječemo od ovih laži, prljavština i opačina). I ovdje se, nažalost, potvrdila stara mudrost koja kaže: ''Kakav je narod, takve i vođe ima''; pa je većina Israilćana stajala uz svoje vjerske predvodnike i odbijala je da prihvati Isāa, alejhisselam.
Naravno, Allahovom milošću, bio je među Israilom i jedan broj čestitih ljudi čija srca, očišćena i ozdravljena njihovom iskrenom vjerom, jasno prepoznaše Allahovoga poslanika. Neki od njih su zanemarili sve drugo u svojim životima i potpuno su se posvetili druženju sa Isāom, alejhisselam, i primanju njegovih pouka. Oni su poznati pod imenom havarijjuni (apostoli). Slijedili su Mesiha Isāa, alejhisselam, po Judeji, Samariji, Galileji - svuda kuda je on išao na svome putu pozivanja dragome Allahu, zajedno s njim su noćivali i osvitali, zajedno s njim su, na Allahovome putu, trpili vrućinu, napor, glad, žeđ, strah, nevjerničke uvrede i sve ostalo.
A kad se Isā uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: "Koji će biti moji pomagači na Allahovu putu?" "Mi", rekoše havarijjuni, "mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!" (3:52,53)
Naredne, kako se prenosi, tri godine Isā, alejhisselam, je sa havarijjunima prolazio svim područjima gdje su živjeli Benu Israil od Galileje na sjeveru do Judeje na jugu. Gdje god je boravio pozivao je na Allahov put, poučavao ispravnome tumačenju i prakticiranju Tevrata, Zebura i Indžila, donosio radosne vijesti o ahiretskim nagradama, a i dunjalučkoj pomoći, iskrenim vjernicima, donosio opomene o Allahovoj žestokoj kazni svim onima koji leđa svoja okrenu i ustrajni u grijehu ostanu. Njegove mubarek riječi su itekako uticale na ljudska srca - kod jednih su razvijale najljepša osjećanja i davale su plemenite plodove, dok su druga, od prljavštine nataloženih grijeha već otvrdnula, srca primala njegove riječi sa još izraženijom mržnjom.
Mu'džize kojim ga je dragi Allah obdario Isā, alejhisselam, je pokazivao svugdje gdje je to bilo potrebno i gdje je moglo polučiti kakvo dobro ili učiniti da se neka srca probude iz gafleta (nemara). Tako je on, uz dopuštenje dragoga Allaha, oživljavao umrle, vraćao vid slijepima, ozdravljivao gubave, oduzete, opsihrene i bolesne, ljudima govorio gdje im se sve nalaze brižljivo skrivene dragocijenosti. Zna se sigurno da je od blata, Allahovom dozvolom, pticu stvorio i da je na njegovu dovu dragi Allah spustio s neba sofru (trpezu) pred očima havarijjuna, a prenosi se i da je, Allahovom dozvolom, pojio i hranio veliki broj ljudi sa malim količinama vode i hrane, hodao po vodi Galilejskoga jezera, zaustavio oluju na istom jezeru, zaustavio sunce iznad Jerusalema i Judeje u vremenu od dvanaest sati, na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino.
Budući da su mu'džize Isāove, alejhisselam, imale značajnoga uticaja na sve ono što se, u pogledu njega, među ljudima dešavalo, i dešava se dan danas, a i dešavat će se sve do pred Sudnji Dan kad će on lično svima objelodaniti istinu o sebi,[9] smatramo značajnim da se malo osvrnemo na neke od znamenitih događaja kada ih je on pokazivao i da malo to prokomentarišemo. Ali, prije toga moramo zamoliti dragoga Allaha da nam podari Svoju milost, uputi nas i oprosti nam sve ono gdje pogriješimo. Neka je hvala i slava dragome Allahu, Bogu osim Koga drugoga boga nema.
O prvoj velikoj mu'džizi koju je Isā, alejhisselam, pokazao kad je ljudima govorio još dok je bio beba u majčinom naručju, već smo kazivali, pa to ovdje nećemo ponavljati. A, ostale njegove plemenite mu'džize pokušali bi kategorizirati u tri osnovne kategorije.
U prvu kategoriju bi uključili one njegove znamenite mu'džize za koje sigurno znamo da su se desile budući da su jasno pomenute u ajetima Kur'ana,[10] ali nam nije poznato kada su se, gdje su se i u kojim konkretnim okolnostima one desile. Tako mi znamo da je Mesih Isā, alejhisselam, bio sposoban da, uz dopuštenje dragoga Allaha, od ilovače stvori pticu – uzeo bi nešto zemlje, oblikovao je u formu sličnu ptici i kad bi u nju puhnuo ona bi se u trenu transformirala u živu pticu pred očima svih onih koji su to gledali – ali mi ne znamo konkretne slučajeve (mjesto, vrijeme, očevici) kada se to dešavalo. Isto tako, mi znamo da je Isā, alejhisselam, mogao znati šta neki ljudi jedu za obrok iza zatvorenih vrata svojih domova, kao i to kakve sve dragocijenosti oni tamo gomilaju i gdje ih tačno brižno skrivaju, ali ne znamo u kojim prilikama i kojim ljudima konkretno je on to govorio.
Istina, kada je riječ o trećoj mu'džizi koju bi uključili u prvu kategoriju – spuštanju nebeske sofre, mi ponešto znamo (tako naprimjer znamo da se to desilo po molbi Isāovih, alejhisselam, učenika, a imaju i neki izvori koji nam govore koje su sve vrste hrane tada bile spuštene), ali barem ovom autoru nije poznato mjesto na kom se to desilo, ni vrijeme kada se desilo.
O ovome mubarek događaju časni Kur'an kaže sljedeće:
A kada učenici rekoše: "O Isā, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?"; on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." "Mi želimo", rekoše oni, "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isā, sin Merjemin , reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti", reče Allah, "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." (5:112-115)
Trpeza je tada, na očigled svih prisutnih, spuštena s neba i svi su s nje jeli. Prenosi se da je na sofri bila poslužena pečena riba bez kostiju i krljušti potopljena u vlastitoj masnoći. Kod glave je bila so, a kod repa sirće. Oko ribe je bilo aranžirano razno povrće, osim prase, i još pet pogačica. Na jednoj pogačici je bio zejtin (ulje), na drugoj med, na trećoj maslo, na četvrtoj sir i na petoj meso.[11]
Iz ovoga mubarek događaja izvlačimo pouku o ljudskim slabostima jer vidimo da su i havarijjuni, mada su oni stalno bili u Isāovu, alejhisselam, društvu i tako konstantno bili svjedoci svih njegovih velikih mu'džiza, ipak imali izvjesne trenutke slabosti, pa im je bilo potrebno da im se smire srca u još jednom očevidnom Allahovom dokazu.
Iz ovoga se dalje vidi i to kolika je samo odgovornost na onome ko vidi i čuje nekog od Allahovih vjerovjesnika i svjedok je Allahovim jasnim znakovima u vidu vjerovjesničkih i poslaničkih mu'džiza. Blago li se onome ko uzvjeruje i čvrsto vjeruje, a da mu'džizu nije ni vidio. I, sa druge strane, teško li se onome ko vidi mu'džizu, a odbije uzvjerovati.
Na kraju bi u okviru ove prve kategorije pomenuli još jednu mu'džizu koja je, barem kad smo mi u pitanju, prilično nepoznata. Kur'an ju jasno nagovještava, ali o njoj nismo do sada ništa čuli u drugim izvorima. Naime, u 5. suri Kur'ana, u 110. ajetu, nakon što dragi Allah pomene razne blagodati koje je dao hazreti Merjemi i Isāu, alejhisselam, On, hvaljen i slavljen neka je, kaže: ''I kad Sam od tebe (O, Isā) sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa oni od njih koji ne vjerovaše povikaše: 'Ovo nije ništa drugo do vradžbina prava'!'' Mi ove mubarek Riječi shvatamo i u smislu da nam one kazuju o događaju kad je Isā, alejhisselam, jedne prilike pokazao svoje mu'džize jevrejima, ali su mu oni obijesno okrenuli svoja leđa i, optuživši ga za vradžbinu, napali na njegovu mubarek ličnost. No, tada se zbio još jedan veliki natprirodni događaj kojim je dragi Allah odbio zločince od Svoga miljenika Isāa, alejhisselam. Šta se konkretno desilo, kada i gdje - to nije nam poznato. Dragi Allah najbolje zna.
U drugu kategoriju bi uključili Isāove, alejhisselam, mu'džize za koje također znamo da su se sigurno desile jer su pomenute u Kur'anu, ali se o njima, zbog toga što se nešto detaljnije pominju i u Evanđeljima, mogu dobiti i neke konkretnije informacije. Riječ je o Isāovoj, alejhisselam, moći da, voljom dragog Allaha, oživljava mrtve, vraća vid slijepima i ozdravljuje gubave, bolesne i opsihrene.[12]
Prema Barnabi, prvi slučaj izliječenja bolesnog čovjeka, Isā, alejhisselam, je pokazao na samom početku svoje poslaničke misije kad je na prilazima Jerusalemu, uz dopuštenje dragoga Allaha, izliječio gubavca:
... Isus, silazeći s planine kako bi došao u Jerusalem, srete gubavca koji je Božijom inspiracijom znao za Isusa da je prorok. On ga sa suzama zamoli, govoreći: ''Isuse, ti sine Davidov, imaj milosti nada mnom''. Isus mu odgovori: ''Šta bi ti brate, da ti ja uradim?'' Gubavac mu odgovori: ''Gospode, daj mi zdravlje.'' Isus ga prekori: ''Ti si lud; moli Boga koji te je stvorio, i On će ti dati zdravlje; jer ja sam čovjek kao i ti.'' Gubavac reče: ''Ja znam da si ti gospodaru čovjek, ali si i svetac Božiji. Zato se ti moli Bogu i On će mi dati zdravlje.'' Tada Isus, uzdahnuvši, reče: ''Gospode Bože Svemogući, za ljubav Tvojih svetih proroka, daruj zdravlje ovom bolesnom čovjeku.'' Zatim rekavši ovo, dodirujući bolesnoga čovjeka svojim rukama u ime Boga, reče: ''O brate, primi zdravlje!'' I kada on reče ovo, gubavost bješe počišćena toliko da je tijelo gubavca ostalo kao kod djeteta. Vidjevši da je izliječen, gubavac glasno povika: ''Dođi bliže, o Izraele, da primiš proroka kojega je Bog poslao tebi.'' Isus ga je molio, rekavši: ''Brate zatraži svoj mir i ne reci ništa'', ali, što ga je više molio, on je sve više vikao, govoreći: ''Vidite proroka, vidite sveca Božijeg!'' Na te riječi, mnogi koji su izlazili iz Jerusalema potrčaše nazad i uđoše sa Isusom u Jerusalem, prepričavajući ono što je Bog putem Isusa učinio gubavcu. Čitav Jerusalem je pokrenuo tim riječima, zbog čega su svi zajedno potrčali k Hramu da vide Isusa koji je ušao unutra da moli, tako da bi oni jedva mogli stati tamo. Svećenici vidjevši Isusa govoraše: ''Ovi ljudi žele da te vide i da te čuju: zato se popni na propovjedaonicu, i ako ti Bog dadne riječ, govori u ime Gospoda.'' Potom se Isus pope na mjesto odakle bi pismoznanci imali običaj da govore. Davši znak rukom za tišinu, otvori svoja usta, rekavši:
''Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je od svoje dobrote i milosti htio da stvori stvorenja, da bi Ga oni slavili.
Blagoslovljeno neka je ime Božije, koji je stvorio Sjaj svih svetih prije svih stvari, da bi ga poslao za spas svijeta, kao što je On govorio svome slugi Davidu, rekavši: 'Prije Lucifera u blještavilu svetaca Ja sam te stvorio.'
Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je stvorio anđele, da bi Ga oni služili. I blagoslovljen neka je Bog, koji je kaznio i prokleo Sotonu i njegove sljedbenike, koji ne bi štovali onoga koga Bog hoće da bude poštovan.
Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije koji je stvorio čovjeka od zemlje, od ilovače, i postavio ga nad Njegovim djelima.[13]
Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je izvukao čovjeka iz raja jer je prekršio Njegovo sveto pravilo. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je s milosrđem gledao na suze Adama i Eve, praroditelja svih ljudi. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije koji je pravedno kaznio Kajina za bratoubojstvo, poslao potop na zemlju, spalio tri zla grada, spržio Egipat, potopio faraona u Crvenome moru, razbacao neprijatelje Njegovih ljudi, kaznio nevjernike i kaznio one koji se ne kaju.
Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije koji s milosrđem gleda na svoja stvorenja i zato im je slao svoje svete proroke, da bi oni hodali s istinom i pravdom pred Njim; koji je izbavio svoje sluge iz svakoga zla i dao im ovu zemlju, kao što je obećao našemu ocu Abrahamu i njegovu sinu za svagda. Zatim nam je On preko svoga sluge Mojsija dao ovaj sveti Zakon da nas Satana ne bi obmanuo i On je Taj koji nas je uzdigao nad svim drugim narodima.''
''Ali braćo, šta mi činimo danas da mi ne bismo bili kažnjeni za naše grijehe?''
I tad[14] je Isus sa najvećom žestinom prekorio narod zato što su oni zaboravili riječ Božiju, i odali se samo taštini; prekorio je svećenike zbog njihovoga zanemarivanja službe Božije i zbog njihove svjetovne pohlepnosti; prekorio je pismoznance jer su propovijedali uzaludnu dogmu i napustili zakon Božiji; prekorio je učitelje jer su putem svojih tradicija učinili zakon Božiji neefikasnim. Na takav način je Isus govorio narodu da su svi plakali, od najmanjeg do najvećeg, moleći za milost i preklinjući Isusa da se moli za njih; izuzev samo onih svećenika i vođa koji su tog dana začeli mržnju protiv Isusa što je tako govorio protiv svećenika, pismoznanaca i učitelja. Razmišljali su o njegovoj smrti, ali zbog straha od naroda, koji ga je primio kao Božijega proroka oni nisu izrekli ni riječ. Isus podiže ruke svoje Gospodu Bogu i pomoli se, a narod je, sav u plaču, govorio: ''Neka tako bude, o Gospode, tako neka bude''. Kada je molitva bila završena, Isus se spusti iz hrama; i tog dana on napusti Jerusalem s mnogima koji ga slijediše. A svećenici su međusobno govorili zlo o Isusu.
(Evanđelje po Barnabi, 11-12) ...
Kao što smo prije citiranja naveli, ovo je, prema Barnabi, bila prva javna propovijed Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, nakon što je dobio emanet poslanstva,[15] što bi mogao biti argument našem mišljenju, koje smo ranije naveli, da je on odrastao u Judeji, a ne u Galileji i da je odatle počeo svoju vjerovjesničku misiju. Dragi Allah najbolje zna.
Osim moći iscjeljivanja gubavosti, Isā, alejhisselam, je, kako nam predanja prenose, pokazivao i mu'džize ozdravljivanja ljudi od raznih drugih bolesti i opsihrenosti. O tome, opet iz Evanđelja po Barnabi, citiramo sljedeće:
... Gle, tu dođe centurion blizu, govoreći: “Gospode moj sin je bolestan; imaj milosti prema meni u mojim starim godinama!” Isus odgovori: “Gospod Bog Izraelov ima milosti prema tebi!” Čovjek je odlazio, a Isus reče: “Čekaj me jer ću poći tvojoj kući, da učinim molitvu nad tvojim sinom”. Centurion mu odgovori: “Gospodaru, ja nisam vrijedan da ti, prorok Božiji, dođeš u moju kuću, dovoljna mi je riječ koju si rekao za ozdravljenje moga sina; jer tvoj Bog te je učinio gospodarom nad svakom bolešću, kao što je njegov anđeo rekao meni u mome snu”. Tad se Isus mnogo zadivio, i okrenuvši se gomili, on reče: “Vidi ovoga stranca, jer on ima više vjere nego sve što sam ja našao u Izraelu”. I okrenuvši se centurionu, reče: “Idi u miru, jer je Bog zbog velike vjere koju ti je dao, podario zdravlje tvome sinu”. Centurion ode svojim putem i na putu srete svoje sluge koji ga obavijestiše da mu je sin izliječen. Čovjek reče: “U kom času ga je groznica napustila?” Rekoše: “Juče, u šestom satu, vatra ga je napustila.” Čovjek je to znao kada je Isus rekao: “Gospod Bog Izraelov ima milost nad tobom”, da mu je sin dobio zdravlje. Potom je čovjek vjerovao u našeg Boga i, ušavši u svoju kuću, polomi u komade sve svoje bogove, govoreći: “Postoji samo Bog Izraelov, istinski i živi Bog.” I onda on reče: “Niko neće jesti moj hljeb ko ne obožava Boga Izraelovog.”
(Evanđelje po Barnabi, 31)
Pošto Isus dođe u svoju vlastitu zemlju, proširi se kroz čitav region Galileje kako je Isus prorok došao u Nazaret. Nato su oni marljivo tražili bolesne i donosili ih pred njega, preklinjući ga da ih on dotakne svojim rukama. Mnoštvo je bilo tako veliko da je izvjesni bogati čovjek bolestan od paralize, pošto nije mogao biti unešen kroz vrata, dao da ga se odnese na krov kuće u kojoj je Isus bio i dajući da joj se krov otkrije, dao da se pomoću ćaršafa spusti pred Isusa. Isus je za trenutak stajao u oklijevanju, i onda reče: “Ne boj se brate, jer su ti tvoji grijesi oprošteni”.
Svi su bili uvrijeđeni čuvši ovo i rekoše: “A ko je taj ko oprašta grijehe?” Tada Isus reče: "Tako mi Boga živoga, ja nisam u stanju opraštati grijehe, niti bilo koji čovjek, nego Bog jedini oprašta. Ali, kao sluga Božji, ja mogu da Ga molim za grijehe drugih i tako sam Ga molio za ovog bolesnog čovjeka i ja sam siguran da je Bog čuo moju molitvu. Zato da biste vi mogli znati istinu, kažem ovom bolesnom čovjeku: “U ime Boga očeva naših, Boga Abrahama i njegovih sinova, ustani izliječen!” Kad Isus ovo reče, bolesnik ustade izliječen i (svi prisutni, prim. autora) slaviše Boga.
Zatim je puk preklinjao Isusa da moli Boga za bolesne koji su stajali vani. Nato Isus iziđe k njima i podigavši svoje ruke reče: “Gospode Bože vojski, Bože živi, Bože sveti koji nikad nećeš umrijeti; imaj milosti nad njima!” Nato svi odgovoriše: “Amen”. Kada je ovo bilo rečeno, Isus položi svoje ruke na bolesni narod, i oni svi primiše svoje zdravlje. Tad su svi redom slavili Boga, govoreći: “Bog nas je pohodio svojim prorokom, poslao nam je Bog velikog proroka.”
(Evanđelje po Barnabi, 71)
... kad je to Isus izgovorio, bi mu donešen čovjek opsjednut đavlom, koji nije mogao da govori niti gleda, a bio je lišen i sluha. Nato Isus videći njihovu vjeru, podiže svoje oči k nebu i reče: ''Gospode Bože očeva naših, imaj milosti nad ovim bolesnim čovjekom i daj mu zdravlje, da bi ovi ljudi ovdje znali da si me Ti poslao''. Rekavši ovo, Isus naredi duhu da ode, govoreći: ''Uz moć imena Božjeg, Gospoda našeg, odlazi zloduhu iz čovjeka''! Duh ode i nijemi čovjek progovori i progleda svojim očima. Nato svi bijahu ispunjeni strahom, ali pismoznanci rekoše: ''Uz moć Belzebuba, princa demona, on je izbacio demone''.
Tad reče Isus: ''Svako kraljevstvo podijeljeno protiv sebe, uništava se, i kuća pada na kuću. Ako uz moć Satane, Satana bude izbačen, kako će njegovo kraljevstvo opstati? A ako vaši sinovi izbace Satanu sa knjigom koju im je dao Solomon prorok, oni svjedoče da sam ja izbacio Satanu uz Božju moć. Tako mi Boga živog, blasfemija protiv Svetog Duha je bez otkupa na ovome i na drugome svijetu; jer zao čovjek sam sebe proklinje, znajući prokletstvo''.
Rekavši ovo Isus iziđe iz Hrama. A svjetina ga je veličala, jer, oni su bili donijeli sve bolesne ljude koje su mogli sabrati, i Isus učinivši molitvu dade svima njihovo zdravlje. Poslije toga dana u Jerusalemu rimski vojnici, djelovanjem Satane, počeše da uzbunjuju običan narod govoreći da je Isus Bog Izraelov, koji je došao da posjeti svoj narod.
(Evanđelje po Barnabi, 68,69) ...
U ovu, drugu, kategoriju Isāovih, alejhisselam, mu'džiza, kako je već rečeno, spada i njegova moć da, voljom dragog Allaha, vraća vid slijepima. U Evanđeljima se pominje više slučajeva vraćanja vida slijepima (naprimjer u Jerihonu i Betsaidi), no mi smo se odlučili da, između njih, na ovome mjestu pomenemo samo onaj u kojem je eksplicitno naglašeno kako je Isā, alejhisselam, vratio vid čovjeku koji je bio slijep od rođenja, zbog toga što je baš to pomenuto i u časnome Kur'anu.[16]
Izviješće o ovom slučaju pronalazimo u kanonskom Evanđelju po Ivanu (9:1-41) i u Evanđelju po Barnabi, a citiramo ga, iz ranije navedenih razloga, iz Barnabe:
... Kad je obavio podnevnu molitvu, Isus, kad izađe iz Hrama, nađe jednog slijepca od rođenja. Njegovi učenici ga upitaše: “Gospodaru, ko je zgriješio u tom čovjeku, njegov otac ili njegova majka, pa je on rođen slijep?” Isus im odgovori: “Niti je zgriješio njegov otac, niti njegova majka, nego ga je Bog tako stvorio, radi svjedočenja Evanđelja”.
Pozvavši sebi slijepca, on pljunu na zemlju i načini ilovaču i stavi je na oči slijepca i reče mu: “Idi na jezero Siloam i operi se!” Slijepac ode, i opravši se primi svjetlo, te kad se vratio kući mnogi koji su ga sreli rekli su: “Ako je ovaj čovjek bio slijep, ja bih sigurno rekao da je to onaj čiji je običaj bio da sjedi na lijepoj kapiji Hrama”. Drugi su govorili: “To je on, ali kako je primio svjetlo?” I oni ga oslovljavaše govoreći: “Jesi li ti slijepac koji je običavao sjediti na lijepoj kapiji Hrama?” On odgovori: “Ja sam, a zašto?” Oni rekoše: “Pa kako si primio svoje svjetlo?” On odgovori: “Neki čovjek je napravio ilovaču pljunuvši na tlo i tu ilovaču je stavio na moje oči i rekao mi: Idi i operi se na jezeru Siloam. Ja sam otišao i oprao se i ja sad vidim: blagoslovljen neka je Bog Izraelov!”
Kad je čovjek rođen slijepim došao ponovo lijepoj kapiji Hrama, sav Jerusalem je bio ispunjen tim događajem. Zato je on bio doveden poglavaru svećenika, koji je zasjedao sa svećenicima i farizejima protiv Isusa. Prvosvećenik ga upita: “Čovječe, jesi li ti rođen kao slijep?” “Da”, odgovori on. “Iskaži slavu Bogu”, reče prvosvećenik, “i reci nam koji prorok ti se pojavio u snu i dao ti svjetlo? Je li to bio naš otac Abraham, ili Mojsije sluga Božji, ili neki drugi prorok? Jer, drugi ne bi mogli učiniti takvu jednu stvar.” Čovjek rođen slijepim odgovori: “Nisam vidio u snu ni Abrahama ni Mojsija niti bilo kojega drugog proroka - nije me je on izliječio, nego kada sam sjedio na kapiji hrama čovjek mi naredi da mu priđem i napravivši ilovaču od zemlje sa svojom pljuvačkom, stavi nešto od te ilovače na moje oči i posla me na jezero Siloam da se operem; nato sam otišao i oprao se i vratio sa svjetlom svojih očiju”. Prvosvećenik ga upita za ime tog čovjeka. Čovjek rođen slijepim odgovori: “Nije mi rekao svoje ime, ali čovjek koji ga je vidio, pozvao me je i rekao: “Idi i operi se kao što je čovjek rekao jer on je Isus Nazarenac, prorok i svetac Boga Izraelovog”.”
Tada reče prvosvećenik: “Da li te je on možda danas izliječio, na Sabbat?” Slijepac odgovori: “Danas me je izliječio”. Reče prvosvećenik: “Vidi sad, kako da bude ovaj čovjek griješnik, obzirom da se ne drži Sabbata!” Slijepac odgovori: “Da li je griješnik ne znam, ali znam, pošto sam ja bio slijep, da me je on providio”. Farizeji ovo ne povjerovaše; tako rekoše prvosvećeniku: “Pošalji po njegovog oca i majku, jer će nam oni kazati istinu”. Oni tad poslaše po oca i majku slijepog čovjeka i kad oni dođoše, prvosvećenik ih upita: “Je li ovaj čovjek vaš sin?” Oni odgovoriše: “On je stvarno naš sin”. Tad reče prvosvećenik: “On kaže da je rođen slijep, a sad vidi; kako se ta stvar desila?” Otac i majka slijepo rođenoga čovjeka odgovoriše: “On je zaista rođen slijep, ali kako je mogao primiti svjetlo, mi ne znamo; on je odrastao pitajte ga, on će vam reći istinu”. Nato oni bijahu otpušteni, a prvosvećenik ponovo reče čovjeku rođenom slijepim: “Iskaži slavu Bogu i govori istinu”. (Sad je roditelje slijepca bilo strah da govore, jer bijaše izišao dekret od rimskog senata da se ni jedan čovjek ne smije zauzimati za Isusa, proroka Jevreja, pod prijetnjom smrću: ovaj dekret je isposlovao guverner - zato su oni rekli: “On je odrastao, pitajte njega”).
Prvosvećenik zatim reče čovjeku rođenom slijepim: “Iskaži slavu Bogu i govori istinu, jer mi znamo za ovog čovjeka za kog ti kažeš da te je izliječio, da je on griješnik”. Čovjek rođen slijep odgovori: “Da li je on griješnik ne znam, ali znam da ja nisam vidio i da me on osvijetlio. Sigurno je da od početka svijeta do ovog časa nikad nije bio niko osvijetljen ko je rođen slijep, a Bog ne bi slušao griješnike”. Farizeji rekoše: “Pa šta je on učinio kad ti je dao svjetlost?” Čovjek koji je rođen slijep čudio se njihovom nevjerovanju: “Rekao sam vam, i zašto me pitate ponovo?” Prvosvećenik ga onda izgrdi govoreći: “Ti si rođen u grijehu, i ti bi da nas poučiš? Odlazi i postani učenik takvog čovjeka!; jer mi smo učenici Mojsijevi i mi znamo da je Mojsije govorio s Bogom, ali što se tiče ovoga čovjeka, mi ne znamo odakle je on”. I izbaciše ga iz sinagoge i Hrama, zabranivši mu da obavi molitvu sa čistima među Izraelom.
Čovjek rođen slijepim ode da pronađe Isusa, koji ga utješi govoreći: “Nikad nisi bio blagoslovljen kao što si sada, jer ti si blagoslov našega Boga koji je govorio preko Davida našega oca i njegovoga proroka protiv prijatelja svijeta, govoreći: Oni proklinju, a Ja blagosiljam.”
(Evanđelje po Barnabi, 156-158) ...
I konačno, rekli bismo da je najupečatljivija mu'džiza Mesiha Isāa, alejhisselam, koja spada u ovu drugu kategoriju, njegova moć da, uz dopuštenje dragoga Allaha, oživljava mrtve. I pomen o ovome, baš kao i u slučaju prethodno pomenute njegove moći da vraća vid slijepima, nalazimo na više mjesta u Evanđeljima (oživljenje Jairove kćeri, oživljenje sina žene iz Naina, oživljenje Lazara). I ovaj put ćemo, ako dragi Allah da, navesti citat iz Evanđelja po Barnabi – onaj koji govori o znamenitome slučaju oživljavanja Lazara, brata Marte i Marije Magdalene. No, iz želje da se pomenu neke veoma poučne mudrosti vezane za suštinu fenomena smrti kao i za istinsku Isāovu, alejhisselam, vjeru, citat navodimo u nešto širem obliku:
... Tad Isus reče: ''Ovo je istina, ja sam u to Bogom uvjeren. Zato, da bi svako znao da je ovo istina, u ime Boga nek Sunce stane i ne kreće se dvanaest sati''! I tako se to desi na veliki strah čitavog Jerusalema i Judeje.[17]
I Isus reče pismoznancu: ''O brate, šta ti tražiš da naučiš od mene, pošto imaš takvo znanje? Tako mi Boga živoga, ovo je dovoljno za čovjekovo spasenje kao što poniznost Haggajeva sa milosrđem Hošeé ispunjava sav zakon i sve proroke. Reci mi brate, kada si došao da me pitaš u Hramu, jesi li možda mislio, da me je Bog posalo da uništim zakon i proroke? Sigurno je da Bog to ne bi učinio, pošto je On nepromjenljiv, i zato što je Bog to naredio kao čovjekov put spasenja - ovo je svim prorocima dato da kažu. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, da Knjiga Mojsijeva, sa Knjigom oca našeg Davida, nije iskvarena ljudskom tradicijom lažnih farizeja i učitelja, Bog ne bi dao svoju riječ meni. A zašto ja govorim o Knjizi Mojsijevoj i Knjizi Davidovoj? Oni su iskvarili svako proročanstvo toliko da se danas ne traži stvar zato što ju je Bog naredio, nego ljudi gledaju da li to učitelji kažu, i farizeji se toga pridržavaju, kao da je Bog griješi a ljudi ne mogu griješiti.
Jao zato ovoj bezvjernoj generaciji jer na njih će doći krv svakog proroka i pravedna čovjeka sa krvlju Zaharija sina Berekjina, kojeg su oni ubili između Hrama i žrtvenika! Kog proroka oni nisu pro