Autor: Haris Cengic Pokajanje (tevba) put spasenja
Prvi cin drame ovoga svijeta za Adema, alejhisselam, hazreti Havu i citavo njihovo potomstvo zapoceo je njihovom lahkovjernošcu i naivnošcu.
Naime, voljom dragoga Allaha prvo njihovo boravište bijaše Džennet[1] u kojemu su imali samo jedno jedino ogranicenje: mogli su uživati sve blagodati džennetske osim plodova jednog jedinog drveta koje im je bilo zabranjeno:
I Mi rekosmo: "O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hocete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!" (2:35)
Brižni Gospodar im je ukazao na njihovoga otvorenog neprijatelja koji im samo zlo i propast želi i upozorio ih da ga nikako ni u cemu ne poslušaju:
"O Ademe," - rekli smo - "ovaj (Iblis prokleti) je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda muciš. (20:117)
Medutim, lahkovjernost i naivnost Adema, alejhisselam, i hazreti Have uciniše da su njih dvoje, zaboravivši na jasno upozorenje dragoga Allaha, povjerovali prokletome Iblisu kada im je on prišao i vještim jezikom ih ubjedivao da kušaju plodove zabranjenoga drveta, zaklinjujuci im se da tako mogu postati besmrtni i cedni poput meleka i da mogu steci carstvo koje nece nestati:
I šejtan im poce bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i rece: "Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili"; i zaklinjaše im se: "Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!" (7:20,21)
... Ali šejtan mu poce bajati i govoriti: "O Ademe, hoceš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje nece nestati?" (20:120)
Vjerujuci rijecima svoga otvorenoga neprijatelja, iako na njega biše upozoreni, njih dvoje su kušali plodove zabranjenoga drveta i time nacinili izuzetno težak grijeh, jer su svjesno i namjerno prekršili jasnu zabranu njihovoga Gospodara. Cinom svjesnoga kršenja naredbe dragoga Allaha, njih dvoje su automatski i izgubili pravo daljnjega boravka u Džennetu i korištenja svih njegovih blagodati. Prvi znak toga bi njihov trenutni gubitak odjece. Cim su oni prekršili zapovjed dragoga Allaha, istoga trena sva njihova odjeca je nestala i ostali su bukvalno goli i bosi, bez džennetske odjece i bez bilo koje druge džennetske blagodati. Osramoceni i poniženi pokušali su svoja stidna mjesta sakriti stavljanjem džennetskog lišca preko njih, ali nisu mogli sakriti sramotu i ogavnost svojega nepromišljenoga postupka, niti izbjeci žestoku kaznu zbog toga. I uistinu kazna je stigla: odredbom dragoga Allaha njih dvoje su, zajedno sa prokletim Iblisom, morali napustiti prelijepe džennetske perivoje.
Meleki su ih sve skupa odnijeli na planetu Zemlju, da im ona bude privremeni dom.
Ali, iako Adem, alejhisselam, i hazreti Hava uciniše istu nevaljalštinu kao i prokleti Iblis (namjerno su prekršili jasnu naredbu dragoga Allaha), ipak je njihov slucaj sasvim drugaciji. Naime, njih dvoje su probali zabranjeno voce iz lahkomislenosti i naivnosti, a ne iz oholosti i inata. A, i njihov postupak nakon ucinjenoga grijeha je sasvim suprotan postupku prokletoga Iblisa - on je je odabrao put inata i istrajavanja u nepokornosti, dok je Adem, alejhisselam, dakako skupa sa svojom voljenom ženom, odabrao put priznanja grijeha i iskrenoga pokajanja. U tom smislu primjer naših roditelja Adema, alejhisselam, i hazreti Have, jasno nam ukazuje na iskreno pokajanje (tevbu) kao put spasenja, put izbavljenja iz svake situacije ma koliko ona izgledala bezizlaznom. Doista, kod dragoga Allaha nema grijeha koji On, Svemilosni, Samilosni nece oprostiti onome ko se iskreno pokaje:
Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv." ... (39:53)
Beskrajna milost dragoga Allaha, koju je On, Svemilosni, Samilosni, uzdigao, kako nam to poznati hadis kudsi[2] jasno kazuje, iznad Svoje srdžbe i ucinio da ju ona prevladava, nepresušno je utocište svim iskrenim pokajnicima bez obzira na velicinu i težinu grijeha i zlodjela koje su pocinili. Nema tog grijeha niti zlodjela koje nece biti oprošteno onome ko se prije vlastite smrti i prije nastupa Sudnjega Dana[3] pokaje i povrati na pravi put.
Ali, dakako, to pokajanje mora biti iskreno – što znaci da se odmah mora potpuno ostaviti griješenje sa cvrstom i odlucnom namjerom da se nevaljalštini više nikad nece vratiti i mora se iskreno i predano povratiti na put iskrene vjere, put istinske predanosti dragome Bogu (islam):
... I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dode, poslije vam niko nece u pomoc priskociti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dode, za ciji dolazak necete znati. (39:54,55)
Adem, alejhisselam, i hazreti Hava su krenuli putem pokajanja i tako uspjeli ponovo steci ljubav dragoga Allaha koji im je, hvaljen neka je, oprostio grijeh, dok je prokleti Iblis krenuo putem oholosti, inata i istrajavanja u grijehu cime je sam sebe bacio u prokletstvo i potpunu propast.
Nakon oprosta dragi Allah je Adema, alejhisselam, ucinio prvim od Svojih poslanika i vjerovjesnika njegovim potomcima:
I Adem primi neke rijeci od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv. Mi rekosmo: "Silazite iz njega svi! Od Mene ce vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu slijedili nicega se nece bojati i ni za cim nece tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali - bice stanovnici Džehennema; u njemu ce vjecno ostati." (2:37-39)
Vidimo da Adem, alejhisselam, zajedno sa svojom ženom hazreti Havom i njihovim citavim potomstvom, nije nakon oprosta vracen u Džennet, vec je privremeno ostao na Zemlji, ali ne više po kazni, vec u funkciji vjerovjesništva i obavljanja Allahovoga namjesništva na toj planeti. I Iblis prokleti je ostao na Zemlji, buduci da mu je sve do Sudnjega Dana dato pravo da Ademove, alejhisselam, potomke poziva na krivi put.
Tako drama ovoga svijeta, proces kušnje koliko ce covjek i kako ispuniti svoj emanet vjere koji je lahkomisleno u praiskonu prihvatio, na planeti Zemlji dosegnu puninu svoje zbilje.
Kur'an casni nam o svemu ovome jasno kazuje:
Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: "Poklonite mu se!"; i oni su se poklonili, osim Iblisa, on nije htio da se pokloni. "Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?"; upita On. "Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovace"; odgovori on. "E onda izlazi iz Dženneta", rece On, "ne prilici ti da u njemu prkosiš; izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih!" "Daj mi vremena do Dana njihova oživljenja!"; zamoli on. "Daje ti se vremena!"; rece On. "E zašto si odredio pa sam u zabludu pao", rece, "kunem se da cu ih na Tvom Pravom putu presretati, pa cu im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti i Ti ceš ustanoviti da vecina njih nece zahvalna biti!" "Izlazi iz njega, pokuden i ponižen!"; rece On. "Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista cu Džehennem napuniti! A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle god hocete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne ogriješite!" I šejtan im poce bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i rece: "Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili" i zaklinjaše im se: "Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!" I na prevaru ih zavede. A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišce stavljati poceše. "Zar vam to drvo nisam zabranio?!"; zovnu ih Gospodar njihov, "i rekao vam: 'šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.'" "Gospodaru naš", rekoše oni, "sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno cemo biti izgubljeni." "Izlazite", rece On, "jedni drugima bicete neprijatelji! Na Zemlji cete boraviti i do smrti ostati. Na njoj cete živjeti, na njoj cete umirati i iz nje oživljeni biti"; rece On. O sinovi Ademovi, dali smo vam odjecu koja ce pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeca cestitosti, to je ono najbolje. To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili. O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjecu njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo ucinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju. (7:11-27)
A Ademu smo odmah u pocetku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlucan bio. A kad smo melekima rekli: "Sedždu ucinite Ademu!" svi su sedždu ucinili, samo Iblis nije htio. "O Ademe", rekli smo, "ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda muciš. U njemu neceš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu neceš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti." Ali šejtan mu poce bajati i govoriti: "O Ademe, hoceš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje nece nestati?" I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova pa poceše po njima lišce džennetsko stavljati - tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom ucinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio. "Izlazite iz njega svi", rece On, "jedni drugima cete neprijatelji biti!" Od Mene ce vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju nece zalutati i nece nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj ce teškim životom živjeti i na Sudnjem danu cemo ga slijepim oživiti. "Gospodaru moj", reci ce, "zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?" "Evo zašto", reci ce On, "dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ceš danas ti isto tako biti zaboravljen." I tako cemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onome svijetu bice, uistinu, bolnija i vjecna. (20:115-127)
A kada rekosmo melekima: "Poklonite se Ademu!"; oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik. I Mi rekosmo: "O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hocete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!" I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u cemu su bili. "Sidite!"; rekosmo Mi, "jedni drugima cete neprijatelji biti, a na Zemlji cete boraviti i do roka odredenoga živjeti!" I Adem primi neke rijeci od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv. Mi rekosmo: "Silazite iz njega svi! Od Mene ce vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo Moje budu slijedili nicega se nece bojati i ni za cim nece tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali - bice stanovnici Džehennema; u njemu ce vjecno ostati." (2:34-39)
Prvo domacinstvo na Zemlji
Jedna od kušnji koju su Adem, alejhisselam, i hazreti Hava sami sebi donijeli svojim nepromišljenim postupkom bila je sadržana u tome da su njih dvoje po silasku na planetu Zemlju bili izvijesno vrijeme razdvojeni. Razlicita su predanja o tome gdje su spušteni. Tako nam neka kazuju da je Adem, alejhisselam, prvo bio spušten na ostrvu Cejlon (Šri Lanka), neka pominju Indiju (što može biti u skladu sa prvim mišljenjem jer je Šri Lanka locirana veoma blizu indijskog potkontinenta), a prisutna su i kazivanja da je Adem, alejhisselam, odmah spušten u podrucje Meke. Što se hazreti Have tice prenosi se da je ona spuštena na obali Crvenog mora u podrucju današnje Džede. Postoje i predaje prema kojima su Adem, alejhisselam, i hazreti Hava zajedno spušteni u Meki, ali se predanja koja govore o njegovom spuštanju u Indiji, odnosno Šri Lanki, a njezinom u Džedi doimaju uvjerljivijim, pa smo i mi skloniji tom stavu, a dragi Allah najbolje zna. Predanja nam dalje kazuju da su se njih dvoje, nakon isteka perioda razdvojenosti, Allahovom milošcu sastali na visoravni Arefat, na jednom brdašcu na tom platou koje je baš zbog tog susreta nazvano Džebelu Rahmet (Brdo milosti), da bi se tako napravio trajni podsjetnik na izuzetnu milost Svemilosnoga, Samilosnoga koji je ucinio da se razdvojena srca tu ponovo susretnu. U današnje doba spomen znak ovoga susreta je bijeli obelisk koji se uzdiže na vrhu Brda milosti na Arefatu.
Vidimo dakle da je prvo zajednicko boravište Adema, alejhisselam, i hazreti Have na Zemlji bilo podrucje Meke. Koliko su oni tu ostali nije nam poznato, ali je logicno pretpostaviti da su odatle, nakon izvjesnog vremena, odselili u potrazi za mjestom koje nudi bolje uslove za život, a dragi Allah najbolje zna.
U islamskoj literaturi prisutne su predaje da je Adem, alejhisselam, u dolini Meke sagradio prvu Kabu koja je kasnije bila uništena u potopu. Prisutne su i predaje da je Nebeska Kaba (Bejtul-ma'mur) u doba Adema, alejhisselam, bila locirana u Meki, a da je neposredno pred potop podignuta na svoje današnje nebesko odredište. Dragi Allah najbolje zna kako je doista bilo, a znano je da u Meki u doba Ibrahima, alejhisselam, nije bilo nikakvoga objekta i da današnja Kaba stoji na temeljima koje su postavili Ibrahim i Ismail, alejhimesselam.
Boravak na Zemlji za Adema, alejhisselam, i hazreti Havu nosio je, dakako, mnoge neugodnosti u poredenju sa idilicnim džennetskim životom, a najverovatnije ona koju su najviše osjecali bila je cinjenica da su sada za opskrbu morali mukotrpno raditi.[4] Naravno, milošcu dragoga Allaha njih dvoje, i citavo njihovo potomstvo, nadahnuti su i pouceni kako da koriste zemaljske resurse i radom ih oblikuju prema svojim potrebama:
... "Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo." (20:50)
Predanja nam kazuju da Adem, alejhisselam, i hazreti Hava nisu imali spolnih odnosa u Džennetu, ali je sa njihovim silaskom na Zemlju došlo vrijeme za dolazak prvih njihovih potomaka. Tako su njih dvoje bili upuceni kako da dijele bracnu postelju i poceše dobivati potomke:
On je taj koji vas od jednoga covjeka stvara, a od njega je drûgu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lahko breme i nosila ga; a kada joj je ono otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: "Ako nam daruješ dobrog potomka, bicemo zaista zahvalni!" (7:189)
Tako je zapoceo hod ljudske civilizacije po svim stazama života na ovome svijetu, stazama raznoraznih iskušenja kojima covjek treba da potvrdi prihvaceni emanet vjere. A, na istinu da se sve raznolikosti ljudske zajednice olicene kroz rase, jezike i kulture susrecu u jednom ishodištu, u porodici Adema, alejhisselam, i hazreti Have; te da su zato svi ljudi na zemlji u rodbinskom odnosu ciju svetost[5] su dužni cuvati i biti svjesni da jedni nisu bolji od drugih ni po cemu drugom osim po pobožnosti, jasno ukazuju rijeci plemenite Objave:
O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog covjeka stvara, a od njega je i drûgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte, s Imenom cijim jedni druge molite, i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista stalno nad vama bdi. (4:1)
O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (49:13)
Habil i Kabil
Odredbom dragoga Allaha hazreti Hava je u svakom porodu radala blizance – muško i žensko, pa je svaki od Ademovih, alejhisselam, sinova imao samo jednu sestru blizanku i svaka od Ademovih, alejhisselam, kceri imala samo jednoga brata blizanca. Sasvim je jasno da u tim vremenima nije bilo moguce izbjeci sklapanje braka izmedu rodene brace i sestara, pa su se tako Ademovi, alejhisselam, sinovi ženili svojim sestrama. Ali, Allahov uzvišeni Zakon je vec u to doba odredio jedno ogranicenje: Zabranjen je bio brak izmedu brata i sestre koji su zajedno rodeni.
Naravno, svi clanovi mubarek porodice prvoga covjeka i prvog Allahovoga poslanika, Adema, alejhisselam, bijahu cestiti i iskreni pobožnjaci i poštovahu ovaj propis, ali ipak jedan od njih bijaše bolesnoga srca.
Sestra blizanka Ademovoga, alejhisselam, sina Kabila po Zakonu je trebala pripasti njegovom bratu Habilu, a on je bio obavezan oženiti Habilovu sestru blizanku. Medutim, Kabilu se više svidala njegova sestra blizanka i on je, bolesnoga srca kakvog vec bijaše, poceo javno da negoduje protiv takve odredbe i da zahtjeva od oca da ga oženi njegovom sestrom blizankom. Ademovo, alejhisselam, mubarek poslanicko srce nije htjelo ni da cuje za to, ali je, vjerovatno u želji da izbjegne razdor medu svojim potomstvom, ipak pristao na to da se u ovome slucaju saceka presuda dragoga Allaha. Po Objavi mu je bilo receno da obojica njegovih sinova trebaju na odabranom mjestu prinijeti žrtvu dragome Allahu i znak presude ce biti cija ce žrtva biti primljena - bude li primjena Habilova žrtva Kabilov zahtjev se odbacuje i obratno. Adem, alejhisselam, je ovo prenio obojici svojih sinova i oni su otišli da pripreme svoje žrtve. Prema raspodjeli poslova u Ademovu, alejhisselam, domacinstvu, Habil je bio zadužen da uzgaja stoku, a Kabil da se bavi zemljoradnjom, pa su adekvatno tome i trebali pripremiti svoje žrtve: Habil od stoke i Kabil od usjeva. I ovdje se pokazala ocevidna razlika u stepenu iskrene pobožnosti kod dvojice brace, jer je Habil za kurban zaklao jednu od najboljih ovaca iz stada, dok je Kabil pripremio svežanj najslabijega žita. Postavili su svoje žrtve na odredeno mjesto i cekali. Nakon izvjesnoga vremena sa nebesa se spustio vidljiv plamen i progutao Habilov kurban, dok je Kabilovo žito ostalo netaknuto. To je bio ocevidan znak da je dragi Allah primio Habilov kurban, a odbio Kabilovu žrtvu i da se stoga Kabilov zahtjev odbacuje. Tako je Adem, alejhisselam, oženio Habila Kabilovom sestrom blizankom, a Kabila Habilovom sestrom blizankom. Za sve njih ovaj slucaj je bio riješen, osim za Kabila kod kojeg se zbog svega toga još više rasplamsala zavist i otvorena mržnja prema svome bratu Habilu, pa mu je on jednom prilikom otvoreno rekao da ce ga ubiti. Mada je Habil bio znatno jaci od Kabila, on je bio i daleko pobožniji, pa i pored otvorenih prijetnji svoga brata nije ni pomišljao da, makar i u odbrani, digne ruku na njega, jer je, i po cijenu vlastite smrti, htio izbjeci mogucnost da ga u tuci ubije. Ali, Kabil je bio do te mjere zaslijepljen mržnjom da mu je ona potpuno pomutila razum i navela ga da napadne svoga brata i lahko ga, pošto se ovaj nije htio braniti, usmrti.[6]
Kada je Kabil ubio svoga brata, nije znao šta da ucini sa njegovim mrtvim tijelom. Tada je mu je dragi Allah poslao znak: Do Kabila su dolepršala dva gavrana i potukla se. Jedan od gavrana je ubio onog drugoga i potom iskopao rupu u koju je dovukao njegovo tijelo i potom ga zagrnuo zemljom. Kabil je shvatio ovaj išaret, ali je tada izgleda u njemu proradila savjest pa se pokajao zbog ubistva svoga brata (dragi Allah najbolje zna šta ce sa Kabilom biti na Sudnjemu Danu i hoce li tada imati kakve koristi od tog pokajanja). Potom je iskopao mezar svome bratu i njegovo tijelo tu ukopao.
Tako Kabil pocini prvo nepravedno ubistvo u historiji covjecanstva i postade jedan od izgubljenih. Koliki ce on teret zbog toga morati ponijeti na Sudnjem Danu jasno se vidi iz vjerodostojnog hadisa u kojem Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže da od svakog nepravednog ubistva koje se desi medu ljudima sve do Sudnjega Dana, jedan dio grijeha ide na teret Kabilu zato što je on prvi koji je to uradio. Da dragi Allah sacuva svakoga koga On hoce od takvog stanja. Ovo takode, kako casni Kur'an kazuje, upucuje na vjecnu istinu da je nepravedno ubiti jednoga covjeka isto kao ubiti i citavo covjecanstvo i da je jednom covjeku spasiti život isto kao sacuvati život citavom covjecanstvu:
I ispricaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: "Sigurno cu te ubiti!" "Allah prima samo od onih koji su dobri", rece onaj. "I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike." I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. "Teško meni!"; povika on, "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se. Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne cini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se neciji život sacuva - kao da je svim ljudima život sacuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili. (5:27-32)
Habilovo ubistvo se prema nekim predanjima desilo u pecini na brdu Kasijun iznad Damaska, koja se zbog toga zove Pecina krvi i za koju se kaže da je tu trag Habilove krvi još uvijek vidljiv kao spomen znak prvoga nepravednog ubistva medu ljudima.[7] Ako je to tacno, to znaci da se porodica Adema, alejhisselam, iz podrucja Meke preselila u podrucje Damaska gdje su dalje živjeli. Dragi Allah najbolje zna.
Šit, alejhisselam
Ademu, alejhisselam, i hazreti Havi veoma teško je pao gubitak sina Habila, pa im je dragi Allah kao nadomjestak cestitoga sina podario još jednoga sina kojem su dali ime Šit što znaci ''Allahov dar''. I, zaista se pokazalo koliku je samo milost i kakvu samo utjehu i blagodat dragi Allah spustio na Adema, alejhisselam, i hazreti Havu darujuci im Šita, jer je djecak bio izuzetno cestit i pobožan, pa je upravo on, izmedu svih ostalih mnogobrojnih sinova Ademovih, alejhisselam, naslijedio svoga oca u emanetu Allahovog vjerovjesništva i poslanstva.
Prema jednom hadisu koji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Zerr, Šitu, alejhisselam, je objavljeno cak pedeset od ukupno stotinu Suhufa koje je, uz cetiri Knjige, dragi Allah objavio Ademovim, alejhisselam, potomcima.
Pored direktnog poucavanja putem Objave i nadahnuca, dragi je Allah poucio Šita, alejhisselam, i indirektno, putem pouke od njegovog oca, pa je on imao izuzetno veliko znanje. Prenosi se tako da ga je Adem, alejhisselam, poucio racunanju vremena, raznim obredima (ibadetima) tokom dana i noci, nekim korisnim zanatima i drugim znanjima koje spadaju u domen ljudske kulture i civilizacije.
Osim što je Šit, alejhisselam, poseban izmedu svih Ademovih, alejhisselam, sinova prve generacije po emanetu vjerovjesništva i poslanstva, te izuzetnoj ucenosti, postoji mogucnost da je poseban i po tome što je on drugi otac svih ljudi koji danas žive na Zemlji:
... Muhammed ibn Ishak kaže: ''Kada se Ademu približila smrt, oporucio je sinu Šitu, poducio ga racunanju vremena danju i nocu, poducio ga obredima u toku dana i noci i upoznao ga o potopu koji ce se poslije desiti.''
On zatim kaže: ''Kaže se da porijeklo svih živih ljudi danas vodi od Šita, a potomci druge Ademove djece su izumrli i nestali.'' Allah najbolje zna. ...[8]
Dragi Allah najbolje zna koliko je ovo tacno, a nama se cini zanimljivim pomenuti i ovu mogucnost.
Takode, izgleda nam logicnim da je Šit, alejhisselam, kada je došlo vrijeme za to, oženio svoju sestru, hudovicu brata mu Habila, jer su se potomci Adema, alejhisselam, u prvoj generaciji uvijek radali u paru – muško i žensko, pa im je tako broj bio potpuno izjednacen. Naime, s obzirom da se, vjerovatno, samo Šit, alejhisselam, rodio sam, a da je, vjerovatno, samo bivša Habilova supruga bila bez muža, cini nam se logicnim da ih je Adem, alejhisselam, vjencao. Naravno, ovo je samo jedna mogucnost koja ne mora biti tacna. Dragi Allah najbolje zna.
Prva dženaza
Prema vjerodostojnoj predaji (hadis) koju od Muhammeda, alejhisselam, prenose Ibn Abbas i Ebu Hurejre u Levhi mahfuzu Ademu, alejhisselam, bijaše zapisano da na ovom svijetu živi hiljadu godina.
Postoji više predaja koje kazuju da je Adem, alejhisselam, zamolio dragoga Allaha da od njegovoga života oduzme cetrdeset godina i dadne ih Davudu, alejhisselam, a mi ovom prilikom želimo citirati sljedecu:
... Tirmizija navodi da ga (hadis) je cuo od Abda ibn Humejda, on od Ebu Ne'ima, on od Hišama ibn Sa'da, on od Zejda ibn Eslema, on od Ebu Saliha, a on od Ebu Hurejre, da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Kada je Allah stvorio Adema, potrao ga je po ledima, pa mu je iz kicme izašlo svo potomstvo koje ce Allah kao Ademove potomke stvarati do Sudnjeg dana. Allah je dao da je svaki od njih imao nur (svjetlo) pred ocima. Zatim ih je On pokazao Ademu, pa je Adem upitao: 'Gospodaru, ko su ovi?' 'Ovo su tvoji potomci'', odgovorio je Allah. Tada je ugledao jednog covjeka cije mu se svjetlo posebno dopalo, pa je upitao: 'Gospodaru, a ko je ovo?' Allah mu je rekao: 'Ovo je covjek koji ce biti medu posljednjim generacijama tvoga potomstva, po imenu Dawud.' 'Gospodaru', upitao je Adem ponovo, 'a koliko si mu odredio da živi?' 'Šezdeset godina', odgovorio je Allah. 'Gospodaru', rekao je Adem, 'podaj mu od moga života još cetrdeset godina.' Kada je Ademu istekao život i došao Melek smrti, upitao je: 'A zar mi nije ostalo još cetrdeset godina?'; a melek je rekao: 'Zar to nisi poklonio svom potomku Dawudu?' On je to porekao, pa zato porice i njegovo potomstvo. Zaboravio je, pa zato zaboravlja i njegovo potomstvo. Pogriješio je, pa griješi i njegovo potomstvo.'' [9] ...[10]
Prema tome, izvijesno je da je sevepom Ademove, alejhisselam, dove zemaljski život Davuda, alejhisselam, produžen sa šezdeset godina na stotinu godina.
Što se tice Adema, alejhisselam, koliko je nama poznato vecina ucenjaka govori kako je on zbog toga živio ''samo'' 960 godina na ovom svijetu, ali postoje i predaje da mu je, kad je on zaboravio i porekao poklonjenih 40 godina, dragi Allah iz Svoje beskrajne milosti ipak produžio život na hiljadu godina. Dragi Allah najbolje zna.
Prema mnogim vjerodostojnim predajama Adem, alejhisselam, je na ahiret preselio u petak, a njegova smrt je voljom dragoga Allaha bila naputak ljudima kako treba postupati u takvim situacijama. Toga dana meleki su došli do Adema, alejhisselam, uzeli mu dušu, okupali mu tijelo i umotali ga u cefine. Zatim su iskopali mezar i onda klanjali dženazu koju je imamio Džibril. Nakon dženaze Ademovo, alejhisselam, mubarek tijelo su položili u mezar i isti zatrpali zemljom. Na kraju su Ademovim, alejhisselam, sinovima, koji su sve to gledali, rekli da je to nacin na koji treba postupati sa svakom umrlom osobom.
Hazreti Hava je, kako se prenosi, preselila na ahiret godinu dana nakon svoga muža.
Nakon smrti Adema, alejhisselam, vodstvo zajednice prešlo je na Šita, alejhisselam, koji je, bivši Allahovom milošcu podržan Objavom i vjerovjesnickom mudrošcu, te poucen mnogim znanjima, svoje mnogobrojne vjerovjesnicke i starješinske obaveze ispunjavao na najljepši nacin.
Ali, u to doba zajednica je vec bila razdvojena.
Naime, nakon Habilovoga ubistva Kabil se sa svojom ženom i potomstvom izdvojio iz zajednice i naselio u dolinama, pa su potomci svih Ademovih, alejhisselam, sinova živjeli u brdskim podrucjima regiona ranijega zajednickoga boravišta, dok su Kabilovi potomci živjeli u dolinama ispod njih.
Mjesto življenja, nažalost, ne bijaše jedina razlika izmedu dvije zajednice. Stanovnici brdâ pod vodstvom Šita, alejhisselam, bili su iskreni i cestiti vjernici – muslimani, dok su se medu Kabilovim potomstvom u dolinama poceli sve više širiti razni oblici griješenja i nemorala. Zbog toga je, kako se prenosi, po Šerijatu koji je bio na snazi u doba Šita, alejhisselam, muslimanima sa brdâ bilo zabranjeno miješati se sa griješnim i nemoralnim Kabilovim, potomcima u dolinama.
Neko vrijeme su se sljedbenici Šita, alejhisselam,držali tog propisa i dvije zajednice su odvojeno živjele bez mogucnosti da ''truhle jabuke pokvare zdrave'', ali vremenom su se stvari pocele pogoršavati.
Kako se prenosi, zbog izuzetne ljepote muškaraca sa brdâ i žena iz dolina, oni su sve više poceli dolaziti u kontakt. Vremenom su ti kontakti bili sve intenzivniji i ozbiljniji, pa se sve više kršio Allahov Zakon i broj vjernika je poceo opadati, a nevjernika rasti. Šit, alejhisselam, se maksimalno trudio da ljude poziva, savjetuje, poucava i upozorava ih na njihove sve intenzivnije grijehe, a i preduzimao je energicne mjere u skladu sa svojim starješinskim ovlaštenjima, što je svakako pozitivno djelovalo, ali se, nažalost, vec tada, u samom pocetku, pocela objelodanjivati cinjenica da je vecina ljudi sklona griješenju. Tako je zapoceo proces smanjenja broja vjernika i povecanja broja nevjernika koji su postajali sve više obijesni i skloni napadima na muslimane. Vec se osjecao dah rata, ali do njega, kako se prenosi, nije došlo sve do vremena Idrisa, alejhisselam, kada su zapoceli napadi nevjernika na vjernike, a o tome, ako dragi Allah da, govorit cemo u narednom kazivanju o Idrisu, alejhisselam.
[1] Vecina islamskih ucenjaka kaže da su Adem, alejhisselam, i hazreti Hava bili naseljeni u pravom (nebeskom) Džennetu. Medutim, ima i ucenjaka koji kažu da je to bio jedan ''privremeni'' džennet (u ovom smislu rijec džennet ne oznacava Raj na nebu vec bogatu bašcu na Zemlji) koji je dragi Allah maksuz za njih dvoje stvorio na Zemlji i taj svoj stav argumentiraju cinjenicom da je Iblis prokleti mogao unutra uci (a inace je on kažnjen prokletstvom i istjerivanjem iz Dženneta koji mu je postao zabranjen) i navratiti ih da okuse zabranjeni plod. Mi smo licno bliži prvom stavu da je u pitanju nebeski Džennet (Raj), a dragi Allah najbolje zna.
[2] Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Kada je Allah stvorio stvorenja u Knjizi koja je kod Njega, obavezao se: 'Uistinu milost Moja preteže nad srdžbom Mojom.''' (Hadis kudsi, bilježe ga Muslim, Buhari, Nesai i Ibn Madždže). Citirano iz zbirke hadisa ''40 kudsi hadisa'', El Kalem, Sarajevo, 1997.
[3] U islamskom akaidu (nauci o vjerovanju) je poznato da se za svakoga pojedinca vrata pokajanja zatvaraju sa njegovom smrcu, buduci da tada za njega vec pocinju pripremni procesi (kabursko ispitivanje) za konacno polaganje racuna na Sudnjemu Danu. Isto tako, izlazak sunca sa zapada kao ocevidni nagovještaj nastupa Sudnjega Dana, znacit ce zatvaranje vrata pokajanja za citavo covjecanstvo, jer nakon nastupa tog dogadaja nikome od ljudi (a vjerovatno i nikome od džina – dragi Allah najbolje zna) nece biti primljeno pokajanje.
[4] U Džennetu se opskrba u neogranicenim kolicinama i savršenom kvalitetu dobiva bez ikakvog napora ili racunice. Ali, na Zemlji je kvalitet opskrbe daleko, daleko slabiji, kolicine su ogranicene i do nje se može doci samo mukotrpnim radom.
[5] U islamu je poznato da je grijeh bezrazložno kidati rodbinske veze. Pošto svo covjecanstvo ima jednog oca i jednu majku svi smo u krajnjoj liniji rodbina jedni drugima i medu nama bi morali biti prisutni odnosi dobrocinstva, pravednosti i milosrda i ne bi se smjelo desiti da bilo ko medu nama cini zulum i nepravdu drugim clanovima ljudske zajednice na Zemlji. Ovo je sigurno ono sa cim je dragi Allah zadovoljan, ali, nažalost, i ovo je na ovom svijetu, zbog ljudi onakvih kakvi jesu, samo jedna lijepa ali neostvariva želja. Ovakvi ce, ako Bog da, biti odnosi ljudi Dženneta.
[6] Nije nam sasvim poznato na koji nacin je Kabil usmrtio Habila. Prema nekim predajama ga je zatekao na spavanju i kamenom mu razbio glavu. Dragi Allah najbolje zna, a to za nas ovdje i nije narocito bitno.
[7] Hafiz Ibn Asakir u životopisu Ahmeda ibn Kesira, za koga govori da je dobri (evlija) navodi da je on u snu vidio Muhammeda, alejhisselam, Ebu Bekra, Omera i Habila, te da mu je tada Habil zakletvom potvrdio da trag krvi koji se može vidjeti u Pecini krvi na brdu Kasijun potice od njegove krvi koja se prolila kada ga je Kabil ubio. Dalje se navodi da je dova koja se na tom mjestu (u Pecini krvi) uputi kabul (primljena kod dragoga Allaha). Ovo je predanje navedeno u Tehzibu Ibn Asakira (1/441), a mi smo ga preuzeli od Ibn Kesira koji ga prenosi u Kazivanjima o vjerovjesnicima na str. 55. Medutim, na ovom mjestu je neophodno napomenuti i to da je u današnjem vremenu medu stanovnicima Damaska rašireno uvjerenje da u Pecinu krvi nikako ne treba ici, jer su se dešavali slucajevi da su oni koji su gore išli zapadali u veoma ozbiljne i teške halove (stanja). Ova informacija potice od ljudi koji su tamo boravili, a nama je prenešena od pouzdanih osoba, pa stoga smatramo da oko toga treba biti izuzetno oprezan, narocito kada se uzme u obzir vjerodostojan hadis koji govori kako nijedan covjek ne bude nepravedno ubijen a da jedan dio od tog grijeha ne padne na Kabilova pleca, buduci da je on prvi na Zemlji pocinio nepravedno ubistvo – što se upravo desilo u Pecini krvi. Svako ko bude u prilici da razmišlja o eventualnome zijaretu Pecine krvi na brdu Kasijun u Damasku treba sve ovo da zna, raspita se kod ucenih i pobožnih ljudi i da bude oprezan. Dragi Allah najbolje zna.
[8] Hafiz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', djelo izdato od strane Aktivne islamske omladine BiH u Zenici 1417/1997; str. 62.
[9] Tirmizija u svom Sunenu 48/8/3076; Ibn Asakir u svom Tarihu 2/346,347/Tehzib.
[10] Hafiz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', djelo izdato od strane Aktivne islamske omladine BiH u Zenici 1417/1997; str. 42.