Dragi Allah, Stvoritelj i Gospodar svih svjetova, Bog uz Kojeg drugoga boga nema, daleko je iznad i najsitnije manjkavosti i ogranicenosti u moci, vremenu, prostoru ili bilo cemu drugom. On je, hvaljen i slavljen neka je, daleko i iznad najsitnije slicnosti i uporedivosti sa bilo cime što je On stvorio. Samo Njegovo postojanje je istinsko, izvorno, primarno, nicim neuzroceno, nicim ograniceno i niocemu ovisno. Sve drugo što postoji uz Njega, stvorenje je Njegovo cije postojanje izvire od Njega, uzroceno je Njegovom stvaralackom voljom, ograniceno je Njegovom odredbom i apsolutno je o Njemu ovisno.
Iako je samo Njegovo postojanje istinsko, On je iz Svoje beskrajne milosti i dobrote odlucio darovati postojanje i stvorenjima stvorivši ih u obzorju svih svjetova, kako bi imao ko da vidi Njegovu beskrajnu ljepotu i kako bi imao ko da uživa Njegove, van svake mašte i poimanja dragocijene, darove. Prenosi se da Ga je jedne prilike jedan od njegovih odabranih i voljenih robova, Davud, alejhisselam, upitao zbog cega je odlucio stvoriti stvorenja i da mu je tada odgovoreno da su stvorenja stvorena radi toga da bi spoznala Njega i kako bi mogla uživati Njegovu ljepotu:
... ''Uzvišeni Allah rekao je: ‘A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.’ (Oni koji pušu, 56.) To znaci: ‘Da bi Me spoznali.’ Davud, alejhisselam, upitao je: ‘Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?’ Uzvišeni odgovori: ‘Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.’ Izraz ‘stvorenja’ opcega je znacenja, obuhvata sva stvorenja cak i kamenje i ilovacu, no, u ovome kontekstu, misli se na covjeka. Stoga rece Uzvišeni: ‘Mi covjeka stvaramo u najljepšem skladu.’ (Smokva, 4.)'' ...[1]
Dakle, kako mi sa našim ogranicenim razumom pokušavamo shvatiti ove rijeci, On je stvorio sve svjetove kako bi postojali u harmoniji sa Njegovom savršenom voljom i odredbom, odnosno na taj nacin u bliskosti Njemu, u ljubavi prema Njemu, u spoznaji Njega i u neiscrpnim darovima Njegove beskrajne milosti. Jedini put ostvarenja svega navedenog i ujedno jedini nacin dosezanja Njegovih vjecnih blagodarnih darova jeste robovanje Njemu, odnosno potpuna predanost i pokornost Njemu. Ovo je apsolutni princip sveopceg života i sveopceg postojanja koji ne dopušta iznimke jer, posmatrano na najvišim obzorjima, ništa ne može biti nepokorno Njemu.
Medutim, dragi je Allah, samo On zna razlog i plemenitu mudrost toga, odlucio ponuditi privremenu, veoma kratkim vremenom i veoma malim prostorom ogranicenu, mogucnost slobode u odabiru nacina življenja nekim stvorenjima. Nebesa, Zemlja i planine bili su mudri i promišljeni, shvatili su jasno svu ozbiljnost ponudene im slobode, sve odgovornosti i opasnosti koje ona sobom nosi, i odlucili su ne rizikovati, odlucili su ostati u granicama apsolutne pokornosti Njemu i trajnog ucešca u sveopcoj savršenosti.
Ali covjek, nepromišljen, lahkomislen, a veoma umišljen i uznosit, pomislio je da ima snage prihvatiti tu ponudu:
Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo covjek, a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen (Kur'an, 33:72)
Tako je covjek dobio privremenu i ogranicenu mogucnost slobodnog djelovanja, ali time ujedno i kušnju pravilnog izbora izmedu dobra i zla, odnosno izmedu pravoga puta i stranputice, kao i kušnju nužnog vjerovanja u svoga Gospodara zbog toga što ce mu za vrijeme te slobode na svijetu zvanom dunjaluk dragi Allah biti skriven, pa ce morati da vjeruje u Njega iako Ga nece moci vidjeti niti osjetiti bilo kojim culom.
Ovako je covjek svjesno odabrao da privremeno izgubi kvalitet vjecnoga življenja u neposrednoj i ocevidnoj Božijoj prisutnosti, kvalitet koji je automatski, bez ikakve mogucnosti da bude drugacije, osiguravao i potpunu predanost dragome Bogu, Jednom, Jedinom. Umjesto toga, covjek se suocio sa pojavom dvije ''nove'' privremene etape u kontinuitetu njegovoga ukupnog života: dunjalucke (ovosvjetske) etape gdje dragoga Allaha, Boga jedinoga ne može vidjeti - vec u Njega mora vjerovati i gdje ima mogucnost slobodnoga djelovanja po vlastitom nahodenju; i berzehske (život u kaburu nakon smrti do Sudnjega Dana); kao i sa fenomenom smrti koja razdvaja ovosvjetski od onosvjetskog života. Moglo bi se, dakle, reci da je covjekov ukupni tok života, od momenta njegovog prvog stvaranja pa do vjecnosti, podijeljen na više etapa, od kojih su nama poznate cetiri[2]: ezelska (život prije rodenja), dunjalucka (ovosvjetska), edželska (berzehska) i na kraju ahiretska, koja je, voljom i odredbom dragoga Allaha, vjecna.
Ovakvim covjekovim izborom desilo se i to da suštinom dunjalucke etape njegova života postade kušnja sadržana u tome hoce li on uistinu i vjerovati u Boga, Gospodara i Stvoritelja kojeg više ne vidi, niti na bilo koji nacin osjeti, odnosno hoce li htjeti da slijedi Božije upute i od Njega propisani nacin življenja; a suštinom ahiretske etape postade ubiranje plodova dunjaluckih djela, izraženih bilo u najljepšoj nagradi za ispravno ili u najtežoj kazni za neispravno ponašanje.
Isto tako, preuzimanjem emaneta vjere covjek zadobi mogucnost da, u slucaju ako ga valjano ispuni, postane kod dragoga Allaha bolji od meleka, ali i mogucnost da bude najprezrenije stvorenje, teškom kaznom kažnjeno, u slucaju da se uzoholi, iskvari i svoj emanet pogazi. Ovo je zato što covjek može, po svom izboru i slobodi djelovanja, biti i dobar i zao, pa ako je dobar, onda je bolji od meleka koji ne može biti nikako drugaciji nego dobar, ali ako je zao onda je najprezreniji jer se zloupotrebom slobode izdvaja i udaljava od mnogih ostalih stvorenja koja u dobroti smjerno robuju dragome Bogu.
Islam (predanost Bogu), prirodna vjera covjekova
Prihvatanje emaneta vjere po našem mišljenju, a dragi Allah najbolje zna, desilo se u praiskonu, u ezelskoj etapi života kada prvi covjek još ne bijaše tjelesno stvoren.
Dragi Allah je covjeku, nakon što on odluci prihvatiti njezin emanet, odredio vjeru koju ce on trebati prakticirati i prema njenim smjernicama organizirati svoje cjelokupno življenje u dunjaluckoj etapi života. Tu vjeru, dragi Allah, Mudri, Svemilosni, Samilosni, hvaljen neka je On, odredio je kao model prema kojem je covjek stvoren u tom smislu da on treba biti takav da ju svojim životom adekvatno i ispoljava:
Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude nacinio - ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali vecina ljudi to ne zna (30:30)
Iz citiranog ajeta casnoga Kur'ana jasno se vidi kako ova Allahova Vjera savršeno odgovara ljudskoj prirodi buduci da su ljudi upravo prema njoj kao svojevrsnom modelu i stvoreni. Dragi Allah tu vjeru nazva ''islam'' (što na arapskom jeziku, jeziku posljednje Objave znaci ''predanost Allahu, jednom i jedinom Bogu'') i vec tada bi obznanjeno da je to jedina prava vjera sa kojom je Bog, dragi Allah, Jedan, Jedini zadovoljan:
Allah svjedoci da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i uceni, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog! Allahu je prava vjera jedino - islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz medusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove rijeci ne budu vjerovali Allah ce se brzo obracunati. Ako se oni budu prepirali s tobom (Muhammede), reci: "Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede." I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: "Primite islam!" Ako prime islam, onda su na Pravome putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. A, Allah dobro vidi robove Svoje. (3:18-20)
A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, nece mu biti primljena, i on ce na onome svijetu nastradati. (3:85)
Beskrajna milost dragog Allaha vidi se i u tome što je On islam, vjeru Njegovom voljom odredenu, ucinio veoma lahkom, odredivši da se (onako kako mi to shvatamo, a Njega, Koji jedini sve zna, molimo za oprost i istinsku pouku) njezina suština ispoljava u dva veoma jednostavna principa:
- svjedociti i obožavati samo dragoga Allaha, jednog i jedinog Boga, i ništa Mu i nikoga ne pridruživati kao boga uz Njega ili mimo Njega;
- izražavati apsolutnu predanost Njemu u smislu potpune poslušnosti i pokornosti u slijedenju svih Njegovih uputa i propisa.
Prvi princip jasno pokazuje neizmjernu pocast za covjecanstvo, što se može lahko uociti ako navedemo zgodan primjer iz našeg dunjaluckog života: Kada bi najmocniji i najbogatiji covjek, vladar na Zemlji podario nekom drugom covjeku posebnu telefonsku liniju kojom mogu komunicirati samo njih dvojica, bez ikakva posrednika, i dozvolio mu da ga zove kada god hoce i traži od njega šta god hoce, da komunicira sa njim koliko god hoce bez ikakve bojazni da ce vladaru dosaditi ili ga zbog toga naljutiti; kada bi ga darivao svakovrsnim darovima i bio mu najbliži prijatelj, koji ga najviše voli - više nego što taj covjek može samoga sebe voljeti, koji mu najviše dobro želi – više nego što taj covjek može samom sebi dobra poželjeti, koji mu odreduje i propisuje ono što je za tog covjeka najbolje i najkorisnije (ako to izvrši); ako mu, dakle, taj vladar sve ovo dadne, zar mi ne bismo svi zajedno posvjedocili da je ljubav tog vladara prema tom covjeku neizmjerno velika i da je pocast koju taj covjek od vladara uživa isto tako neizmjerno velika!? Upravo ovo je neizmjerna pocast i blagodat neizrecive vrijednosti koju je dragi Allah, Svemilosni darovao citavom covjecanstvu.
Zar iz ovoga, baš po mjerilima naše ogranicene logike, jasno i nepobitno ne proizilazi cinjenica da je jedini nacin istinskog egzistiranja ljudi, jedini put dosezanja svekolikoga savršenstva za njih, stvorene kao nesavršena i ogranicena bica, koja su još uz to sama sebe opteretila kušnjom slobode, sadržan u potpunoj predanosti i pokornosti savršenome Stvoritelju i Odreditelju!?
A, upravo to je drugi suštinski princip Allahove Vjere.
Prema tome, to je ta savršena blagodat što ju je dragi Allah, Svemilosni podario ljudima, ponudivši im Vjeru prema kojoj ih je i stvorio. Na ovaj nacin, ako budu islam pravilno živjeli i prakticirali na Zemlji, ljudi se mogu povratiti kvalitetu života u potpunoj harmoniji sa savršenim Bogom, kakav su imali prije prihvacanja emaneta vjere, ali sada na mnogo vecem stepenu (deredži) bliskosti dragome Allahu, stepenu vecem cak i od stepena plemenitih meleka, a izraženom vjecnim boravkom u prelijepom džennetskom boravištu i Božijim neprolaznim zadovoljstvom.
Istina, zbog olahko i nepromišljeno prihvacenog emaneta vjere, covjeku ostvarenje spasa i pomenutih ahiretskih blagodati postade sasvim ovisno o njegovom dunjaluckom ponašanju na Zemlji. Ademovi, alejhisselam, potomci (tj. cjelokupno covjecanstvo) tako dodoše u situaciju da vjecni život u blizini i zadovoljstvu dragoga Allaha u džennetskim perivojima, život ljepote koju niti jedno oko nije vidjelo, niti jedno uho nije culo, niti je kome na um palo,[3] moraju zaraditi na dunjaluku koji postade ahiretskom njivom, a suštinom ocekivanog ljudskog ponašanja na dunjaluku postade konkretna potvrda ispunjenja zavjeta svjedocenja dragoga Allaha kao jednoga i jedinoga Gospodara kome se u cijelosti predaje sebe i pokorava Mu se u svim mislima, rijecima i djelima.
Svi Ademovi, alejhisselam, potomci, od prvog do posljednjeg, pomenuti zavjet još na samom pocetku dadoše dragome Allahu:
I kad je Gospodar tvoj iz kicmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoce protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?"; oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedocimo"; i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali". Ili da ne reknete: "Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ceš nas kazniti za ono što su lažljivci cinili''? I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi. (7:172-174)
Ovim svjedocenjem svi ljudi preuzeše obavezu da ce svoju relativnu i ogranicenu slobodu, koja im je darovana po osnovu ranije prihvacenoga emaneta vjere, na Zemlji koristiti na taj nacin da cjelokupnim svojim životom i djelom potvrde istinu da je dragi Allah Bog osim kojeg drugoga boga nema i vrhovni Vladar svega postojeceg.
Na neki nacin moglo bi se reci da je ljudima njihovo mjesto u vjecnosti u dobroj mjeri dato, jasno uz svjedocenje da se uistinu ništa ne odvija bez Allahovog odredenja,[4] u njihove vlastite ruke, jer ce im dragi Allah na Sudnjem Danu suditi upravo prema njihovim djelima. Ovo se može lijepo vidjeti kroz sljedeci hadis kudsi:
Ebu Zerr el-Gifari, r.a., kazuje da Allahov Poslanik, s.a.v.s, prenosi da Uzvišeni Allah kaže:
"Robovi Moji, ja sam Sebi zabranio nasilje (zulum), i vama Sam ga ucinio zabranjenim, pa ne cinite jedni drugima nepravdu.
Robovi Moji, svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja uputim, pa tražite da vas uputim i Ja cu vas uputiti.
Robovi Moji, svi ste vi gladni osim onoga koga Ja nahranim, pa tražite da vas nahranim i Ja cu vas nahraniti.
Robovi Moji, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga Ja odjenem, pa tražite da vas odjenem i Ja cu vas odjenuti.
Robovi Moji, vi griješite i nocu i danju, a Ja sve grijehe opraštam, pa tražite da vam oprostim.
Robovi Moji, vi nikada ne možete doci do onoga što bi Meni štetu nanijelo pa da mi naštetite, niti možete doci do onoga što bi meni koristilo pa da Mi koristite.
Robovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, imali srce najpobožnijeg covjeka, to ništa ne bi povecalo Moju vlast.
Robovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, imali srce najvecega griješnika, to ništa ne bi umanjilo Moju vlast.
Robovi Moji, kada biste se svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, sakupili na jedno mjesto, pa Mi svi uputili molbe i Ja udovoljio svacijoj molbi, to ne bi umanjilo Moju vlast ni koliko se umanji more kada se u njega zamoci igla.
Robovi Moji, sve je do vaših djela koje vam Ja zapisujem, a potom cu vam za njih dati odgovarajucu naknadu. Pa ko zatekne dobro neka zahvali Allahu, a ko zatekne loše neka kori samog sebe.''
(Hadis kudsi, govor dragoga Allaha koji nije sastavni dio casnoga Kur'ana vec je izrecen preko Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Zerr, bilježe Muslim, Tirmizi i Ibn Madže)
Vidimo dakle da je sve do ljudskih djela koje dragi Allah zapisuje i onda prema njima daje naknadu na Sudnjem Danu. Ko tamo nade dobro to je zbog milosti, upute i blagodati dragoga Allaha i Njemu za to treba zahvaljivati, a ko tamo nade zlo, to je nepravda koju je sam sebi nacinio i treba kriviti samoga sebe.
Allahov namjesnik (halifa) na Zemlji
Kada dragi Allah, Bog, Stvoritelj odluci stvoriti covjeka, On se, hvaljen i uzvišen neka je, obrati melekima prisutnim u sferama Arša i Kursijje[5] objelodanivši im Njegovu volju o stvaranju novog stvorenja:
... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoricu covjeka od ilovace, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od Svoga Ruha,[6] vi mu se poklonite!" (38:71,72)
Tako plemeniti meleki od svoga uzvišenoga i savršenoga Gospodara, dragoga Allaha saznadoše svrhu sakupljanja izvjesne mase glinene ilovace, koju su neki od njih ranije po Božijoj naredbi donijeli sa planete Zemlje i koja stajaše u sferama Arša i Kursijje odredeni vremenski period.
Medutim, kad im dragi Allah objelodani i to da je Njegova volja da covjek bude Njegov namjesnik (halifa) na planeti Zemlji, melekima to bi cudno, buduci da oni, milošcu njihova Gospodara, znadoše kako ce taj Allahov halifa, nažalost, na Zemlji proljevati krv nedužnih Allahovih stvorenja i na razne druge nacine nered ciniti. Pogotovo im se ucini cudnim to što je stvorenju takvog ponašanja, buduci da im je dragi Allah jasno naredio da baš njemu ucine sedždu, data izvjesna prednost nad njima koji potpuno i trajno štuju, slave i velicaju dragoga Allaha robujuci mu potpunim robovanjem:
A kada Gospodar tvoj rece melekima: "Ja cu na Zemlji namjesnika postaviti!"; oni rekoše: "Zar ce Ti namjesnik biti onaj koji ce na njoj nered ciniti i krv proljevati? A mi Tebe velicamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo." On rece: "Ja znam ono što vi ne znate." (2:30)
Meleki, baš kao i sva druga stvorenja, o svemu znaju samo onoliko koliko ih o tome dragi Allah pouci, tako da oni ne mogaše znati da je Adem, kako prvostvorenoga covjeka imenova dragi Allah, po Njegovoj odredbi ucinjen nad njima superiornim u nekim vrstama znanja, odnosno znanosti. Da bi im to bilo jasno dragi Allah pouci Adema, alejhisselam, imenima svih stvari, a potom neke od tih stvari (ili pak sve njih - to dragi Allah najbolje zna) predoci melekima i upita ih da Ga obavijeste o njihovim imenima:
I pouci On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoci melekima i rece: "Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!" "Hvaljen neka si", rekoše oni, "mi znamo samo ono cemu si nas Ti poucio; Ti si Sveznajuci i Mudri." (2:31,32)
Pošto meleki priznaše da njima o tome nije dato nikakvo znanje, dragi Allah pozva Adema, alejhisselam, da ih on obavijesti o onome što ne znaju:
"O Ademe'', rece On, "kaži im ti nazive njihove!" I kad im on kaza nazive njihove, Allah rece: "Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno cinite i ono što krijete!" (2:33)
Adem, alejhisselam, tako meleke obavijesti o onome što njima bi nepoznato i tako se objelodani Allahova savršena odredba da covjek bude poucen imenima svih stvari.
Koja su to imena kojima je Adem, alejhisselam, poucen nije sasvim znano. Mišljenja su razlicita. Tako neki kažu da je rijec o tome da je Adem, alejhisselam, poucen Imenima dragoga Allaha, drugi opet kažu da je Adem, alejhisselam, poucen zbiljama (hakikatima) svih stvari, treci pak navode da je rijec o imenima konkretnih stvari iz našega svijeta (imena raznih vrsta voca, povrca, životinja itd).
Prema tome, ne zna se tacno šta uistinu znaci cinjenica da je Adem, alejhisselam, poucen imenima svih stvari.
Naravno, s obzirom na naše veoma ograniceno i skromno znanje, mi nemamo prava pretendovati da damo bilo kakav ozbiljan odgovor na ovo pitanje, vec samo razmišljamo da bi se to moglo dvojako promatrati: kao ono cemu je poucen Adem, alejhisselam, kao pojedinac i kao ono cemu je poucen Adem kao covjek, tj. cemu je pouceno covjecanstvo opcenito.
Što se tice Adema, alejhisselam, licno, buduci da je on prvi Allahov poslanik mislimo da nema sumnje da je poucen islamu (što izmedu ostaloga ukljucuje i znanje o Allahovim Imenima i znanje o hakikatima svih stvari) onoliko koliko je to dragi Allah htio, a svakako više nego što su znali meleki. Isto tako, mislimo da nema sumnje ni u to da ga je dragi Allah poucio i imenima stvari ovoga svijeta onoliko koliko mu je bilo potrebno za život na Zemlji, pa i više od toga koliko je to dragi Allah htio. Dragi Allah najbolje zna.
Što se tice ljudi opcenito cini nam se, a dragi Allah najbolje zna, da bi se moglo reci kako je Adem (covjek) poucen znanosti (nauci) kojom ce moci da spoznaje, razumijeva i objašnjava svijet oko sebe i donekle ga iskorištava u svoju svrhu. Melekima ova vrsta znanja bi uskracena, ali niti covjeku ne bi data punina tog znanja, jer on bi poucen samo imenima svega, ali mu zato suština (bit) svega ostade nedostupnom, jer to pripada samo sveznanju dragoga Allaha, koji je Jedini što poznaje sve tajne nebesa i Zemlje.
Tako je covjek putem svoga razuma i znanosti (nauke) u mogucnosti da do izvjesne granice sazna o svemu što ga okružuje, ali mu je suština svega toga trajno nedostupna.
Ovo ogranicenje znanosti i covjekove spoznaje je na jedan lijep nacin objašnjeno u narednom citatu:
... Ova velicanstvena ravnoteža,[7] zadivljujuca harmonija, jedinstvenost i poredak koji je satkan od milijuna detalja vice na sav glas da tu postoji Stvoritelj, Zacetnik ovih stvorenja, da je On svemocni Bog, da On objedinjuje sva savršenstva, da je blizu svojim stvorenjima kao što je blizu krv njihovim tijelima, da o njima vodi brigu kao nježan otac, udovoljava njihovim potrebama, cuje njihove uzdisaje, vidi njihove situacije. To je Allah kojeg su nam vjere opisale uzvišenim Imenima (esmaul-husna) i nema drugog boga. Allah nije gluha zakonitost koju zagovara nijemi materijalizam, a niti izolovan Aristotelov bog. Nije On ni Platonov bog u idealistickom svijetu, a niti je On materijalna egzistencija kako Ga je zamišljao Spinoza[8] i drugi zagovornici jedinstva svijeta (panteizma).
On je jedan i ništa Mu nije slicno. On je iznad svega što znamo, iznad svih situacija, formi i oblika, vremena i mjesta. On je uocljiv po svojoj djelatnosti, nevidljiv po svojoj bitnosti. Ne vide Ga oci, a On sve vidi. Ili, još bolje receno, sve oci Njime vide. Njegovim svjetlom i pomocu moci koju je On ocima dao.
Naucni razum ne priznaje ove rijeci mistike i želi da vidi Boga da bi ga priznao. I kada mu kažemo da je Allah bezgranican, da je beskonacan, da je transcendentalni pojam, nauka kaže da Ga zbog toga ne priznaje, da nauka ne vjeruje u transcendentne pojmove, te da je naucno podrucje empirijsko - da pocinje od senzualizma i završava iskustvom i eksperimentom. Reci cemo nauci da je ta tvrdnja neozbiljna, jer pola je sadašnje nauke transcendentalni pojam. Naime, nauka zakljucuje da je penjanje uz brdo teže nego silaženje niz brdo, da je podizanje kamena na leda teže nego podizanje nekog štapa, da ptica kada umre pada na zemlju, da jabuka s vocke takode pada na zemlju, da se Mjesec u vasioni obrce.
Ova zapažanja, na prvi pogled, nemaju medusobno nikakve povezanosti. Ali, kada je Njutn otkrio zakon gravitacione sile koji povezuje sve ove manifestacije, onda su i pad jabuke sa drveta i teškoca pri podizanju kamena i okretanje Mjeseca u vasioni, postali dokazi teorije koja nam je objasnila cinjenicno stanje.
I pored toga ova je gravitacija nepoznanica, transcendentalni pojam, jer niko ne zna šta je njena bit. Niko nije vidio stubove na kojima pociva nebo i na njemu zvijezde i planete. I sam Njutn, autor teorije, u pismu upucenom svom prijatelju Bentliju, kaže: ''Zaista je neshvatljivo da imamo materiju koja je beživotna i neosjecajna a djeluje na druge materije i privlaci je iako medu njima nema nikakve veze i odnosa''.
Eto, to je naucna teorija kojom se služimo, vjerujemo u nju i smatramo je naucnom a ona je nepoznanica, transcendentalna, umom neshvatljiva. Takav je isti slucaj sa elektronom, radio-talasima, atomom, neutronom. Sve to nismo vidjeli ali, ipak, u to vjerujemo zadovoljavajuci se njihovim tragovima, emanacijama. I mi, za ove pojave, osnivamo posebne nauke, izgradujemo im zavode i laboratorije, a te nauke su, u odnosu na naša cula, neosjetljive, gajb (transcendentalno[9]).
Odredenije receno, nauka nije shvatila bit nicega. Mi samo znamo imena tih stvari, ali ne i njihovu esencijalnost. Mi se medusobno služimo nazivima, terminima, a da ne znamo njlhovu bit.
Allah je poducio Adema samo imenima, all ne i pojmovima, kao što stoji u Kur'anu: Allah je Adema poducio svim imenima ...[10]. Eto, to su granice nauke.
Najviše što nauka želi da sazna to je odnos i razmjer, ali ona ne može da vidi bit ni suštinu nicega. Nauka vjecito upoznaje i saznaje stvari po njihovoj pojavnosti i ispituje ih s vanjske strane. I uprkos toga cvrsto se drži svojih teorija, kao da je spoznala suštinu stvari; pretpostavlja i zagovara izvjesne stvari koje su, u odnosu na sredstva kojim se služi, cista transcendencija, mišljenja i pretpostavke. Nalazimo se u doba transcendentne nauke koja predstavlja vrstu labirinta pretpostavki. Mislim da nauka ne može kritikovati transcendentnost, a ona je sama do ušiju u transcendentnosti.
Zato bi nam bolje bilo da vjerujemo u transcendentni, umom neshvatljivi, svijet, u našeg plemenitog Dobrocinitelja cije tragove i emanacije vidimo svakog ocnog miga, svakog srcanog otkucaja, svakog meditacionog trenutka. Ovo bi bilo bolje nego da se gušimo u pretpostavkama. ...[11]
Znanost je, kako vidimo, ogranicena samo na vanjštinu svih stvari, samo na njihovu pojavnost koju možemo culima otkriti, razumom je analizirati, mjerenjem joj proucavati odnose kvantiteta, eksperimentom sticati iskustvo o njenim manifestacijama ... i na taj nacin spoznavati svijet oko sebe. Ali, preko znanosti mi nikada ne možemo dosegnuti do suštine svega toga. Mi možemo upoznati i koristiti na primjer magnetizam, ali šta je ta sila istinski u svojoj biti, zašto se baš razliciti magnetni polovi privlace a isti odbijaju a ne obratno da se razliciti odbijaju a isti privlace i šta su uopce polovi ... mi to ne znamo. Mi samo znamo imena i u tom smislu smo upoznali tu silu, kroz njezina imena, pa smo je imenovali magnetizmom, njezine dvije suprotne tacke smo imenovali polovima, koje smo opet imenovali pozitivnim i negativnim, analizom njenog vanjskog, opipljivog manifestiranja ustanovili smo i imenovali zakonitost da se suprotni polovi privlace, a isti odbijaju itd. Mi je, dakle, možemo imenovati i kroz upoznavanje njezinih manifestacija (njezine vanjštine) spoznati i koristiti ... ali mi nikada ne možemo spoznati njezinu bit.
No, jasno nam je da je znanost, bez obzira na sva njezina ogranicenja, zaista jedna ogromna blagodat što je covjeku darovana od dragoga Allaha i da mu ona omogucava da bude Njegov namjesnik na Zemlji, ali ona ipak nije ono najljepše i najvrijednije u njemu.
Najljepše i najvrijednije u Ademu (covjeku) svakako je onaj predivni, plemeniti, tajanstveni polog koji je dragi Allah od Svoga Ruha u njega udahnuo:
... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoricu covjeka od ilovace, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od Svoga Ruha,[12] vi mu se poklonite!" (38:71,72)
I kad Gospodar tvoj rece melekima: "Ja cu stvoriti covjeka od ilovace, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njeg' udahnem od Svoga Ruha,[13] vi mu se poklonite!" (15:28,29)
Dakle, Adem, odnosno covjek, baštinik je Allahovog udahnuca, necega što je dragi Allah od Svoga Ruha u njega udahnjivanjem (ve nefahtu fihi mir Ruhi) pohranio. Kakva je priroda tog Allahovog udahnuca – to je veliko pitanje o cemu samo dragi Allah zna, dok stvorenja o tome mogu znati samo toliko koliko ih On, hvaljen neka je, pouci.
Kao i po pitanju Ademovoga (covjekovoga) poznavanja imena svih stvari, mi licno ne možemo, niti smijemo, pretendovati na bilo kakvo sasvim sigurno i potpuno znanje o ovom pojmu. Ali, ako mi doista nismo u mogucnosti sigurno znati šta Allahovo udahnuce u Ademu istinski jeste, mi sa potpunom sigurnošcu znamo i tvrdimo šta ono nije – Allahovo udahnuce u Ademu, niti njega kao pojedinca (Adem, alejhisselam), niti njega kao covjeka opcenito, apsolutno ne cini, neuzubillah, bogom uz dragoga Allaha. Ma šta i ma koliko od Ruha dragoga Allaha bilo udahnuto u Ademu, on ostaje samo slabašno stvorenje koje svu svoju egzistenciju duguje Stvoritelju o Kom je potpuno i apsolutno ovisno. Sve Božansko apsolutno pripada svemogucem Bogu, Jednom koji druga nema, dragome Allahu. Sve drugo osim dragog Boga svjetovi su Njegovih stvorenja, slabašnih robova koji su o Njemu potpuno i apsolutno ovisni.
Iako mi doista nemamo znanja da ozbiljno objasnimo ove pojmove, dragoga Allaha molimo da nam oprosti na našoj slabosti da se ustegnemo od toga da na ovome mjestu pomenemo nešto o tome kako mi ovo odmišljamo tj. interpretiramo. Molimo Ga da nas sacuva od ozbiljnih grešaka, a one sitne nam oprosti i smiluje nam se - amin.
Prema tome, ono što slijedi samo je jedan skroman pokušaj doživljaja i interpretacije ovih velicanstvenih istina, pokušaj koji može biti valjan samo onoliko koliko je utemeljen na istinama casnoga Kur'ana i Sunneta.
Udahnuti Allahov Ruh, cista je svjetlost savršene plemenitosti i svekolike dobrote koja sija u svim ljudima, a pohranjena je, kako mi to mislimo – a dragi Allah najbolje zna, unutar ljudske duše (nefsa) i skupa s njom nalazi se u nutrini ljudskoga tijela.
Ruh (duh) u nama, obzirom na svoje izvorno porijeklo u udahnucu od Ruha dragog Allaha, savršeno je cist i blistav i ima svojstvo savršene dobrote bez imalo zlobe, ali se taj Ruh nalazi unutar naše duše, koja opet može da, prema našem slobodnom odabiru, bude i dobra i zla.
Tako, ako mi u vremenu dunjaluckoga življenja na Zemlji krenemo putem iskrene vjere, dobrote i cestitosti, onda savršena svjetlost Ruha u našoj nutrini sve više i više dolazi do izražaja i tako naše srce (kalb) i naša duša postaju sve više cistijim i sjajnijim.
Medutim, ako mi u vrijeme dunjalucke slobode odbacimo pravi put slijedenja vjere i cinjenja dobrocinstva, a odaberemo zamamne puteve griješenja kroz slijedenje strasti, nižih prohtijeva naše duše (nefsa) preko granica dopuštenog od strane dragoga Boga, tada se na našem srcu sve više taloži prljavština grijeha koja ga prekriva tamninom,[14] što sve više zaklanja svjetlost Ruha koja se tako sve više izolira u nutrini, a srce i duša postaju okorjelim i tvrdim.
Tako je put vjere i dobrocinstva na dunjaluku u stvari put njegovanja i cuvanja u nama udahnutoga Ruha (Duha), tog Allahovoga predivnoga dara. To je put ocišcenja našega srca i naše duše i ocuvanja njihovog zdravlja i vitalnosti. To je tako i put našeg spasenja u vjecnosti.
Suprotna opcija, put nevjerovanja i griješenja na dunjaluku put je gubljenja Ruha u nama, prljanja našega srca i naše duše, što dovodi do njihovog oboljenja i, ako se pravovremeno ne prekine, do njihovog konacnog odumiranja u okamenjenosti.
Putu spasenja, dakle, alternativa je put propasti, a izbor je na nama:
Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim ucini, i noci kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i zemlje i Onoga koji je ravnom ucini, i duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim ucini, uspjece samo onaj ko je (dušu) ocisti a bice izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! (91:1-10)
Putem iskrene i potpune predanosti dragome Allahu (islama) covjekovo srce i duša njegova postaju cišcim, a tim uklanjanjem zastora od prljavštine u nutrini covjeka sve više dolazi do izražaja ruh kog je dragi Allah udahnuo u njega od Svoga Ruha. Na ovaj nacin se kod covjeka sve više gube negativna svojstva sklonosti ka zlu i griješenju, a sve više razvijaju svojstva savršene plemenitosti i dobrote (koja izvorno i jesu sadržana u covjekovu ruhu, udahnutome od Allahova Ruha). Tako se covjek vraca svojoj izvornosti, svome plemenitom fitretu (prirodi) i tako se on istovremeno i sve više približava dragome Allahu. A, covjek putem približavanja dragome Bogu hodi prvo iskrenim i valjanim cinjenjem onoga što mu je od Njega naredeno (farzovi), a nakon toga i cinjenjem dodatnih, dobrovoljnih ibadeta (nafile) i dobrocinstava sve dotle dok ga dragi Allah ne zavoli:
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ''Uzvišeni Allah kaže: 'Objavio Sam rat onome ko bude neprijatelj Mome prijatelju. Najdraže cime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. Moj rob Mi se približuje nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, Ja postanem njegov sluh kojim cuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me zamoli, udovoljicu mu, ako zatraži Moju zaštitu, zaštitit cu ga. Nizašto se ne dvoumim koliko se dvoumim da uzmem dušu vjerniku. On ne želi smrt, a Ja ne želim da ga ožalostim.' ''
(Hadis kudsi, govor dragoga Allaha koji nije u casnom Kur'anu vec je izrecen preko Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, bilježi Buhari)
Možda bi se, a dragi Allah najbolje zna, ovaj plemeniti hadis mogao protumaciti i u tom smislu da covjek svojim konstantnim duhovnim napredovanjem može doseci takvo stanje (hâl) kada ga dragi Allah zavoli, a onda se njegov ruh oslobodi svih stega i tako maksimalno dode do izražaja Ono Allahovo što je u covjeka udahnuto. Tako se, doista, smanjuje udaljenost izmedu dragoga Allaha i Njegovog roba, ali se, to se mora sasvim precizno i nedvosmisleno naglasiti, ovo nikako ne smije protumaciti u smislu da covjek, neuzubillah, pocinje zadobivati Božija svojstva. Iako na bazi naprijed navedenih ajeta Kur'ana znamo da ima nešto od Allaha što je udahnuto u covjeku, to covjeka zasigurno ne cini, neuzubillah, bogom uz dragoga Allaha, vec on ostaje samo rob kojega je dragi Bog odabrao i u njeg' udahnuo nešto posebno od Sebe. Ma koliko Ruh udahnut od dragoga Allaha u covjeku bio izražen, on je ipak samo rob, samo slabašno stvorenje o svojemu Gospodaru, Bogu dragomu totalno ovisno; i apsolutno je nezamislivo da može doci do, neuzubillah, otjelovljenja dragoga Allaha, svemogucega i neogranicenoga Boga u ogranicenom i ovisnom stvorenju što ga On stvara i sudbinom mu apsolutno upravlja.
Granica tevhida (monoteizma) precizno i zauvijek je postavljena, te je apsolutno nezamislivo da ona ikako može biti prekoracena. Rabb (Gospodar) je oduvijek i zauvijek Rabb, a rob je uvijek rob i tu se nikada niti u kakvoj situaciji ništa ne mijenja. U svim stanjima i na svim deredžama koje covjek na svome duhovnom putu razvoja može da dosegne, on je uvijek samo covjek i u njegovom ljudskom tijelu uvijek su samo ljudski duh (ruh) i ljudska duša. Ovo se mora precizno razgraniciti i cistoca tevhida maksimalno cuvati.
Najviši stepen bliskosti dragome Allahu svakako je stepen (deredža) na kojem se nalazi Resulullah, Muhammed, alejhisselam, koji je u svojoj biti savršeni covjek (insanu-kamil) i kog je dragi Allah kao Svoju milost svim svjetovima odaslao na Zemlju u ulozi posljednjega od Njegovih vjerovjesnika i poslanika da tamo bude posljednja cigla koja ce kucu Vjere upotpuniti u njenom savršenom i konacnom obliku i tako trajno zapecatiti cjelinu poslanstva i vjerovjesništva.
Dakako, stepeni svih ostalih vjerovjesnika i poslanika što ih je dragi Allah odašiljao covjecanstvu, mada medu njima postoje razlike, sasvim su blizu ovome stepenu, a kad su u pitanju ostali od tzv. Ulul-azm (odabranih) vjerovjesnika i poslanika (Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Davud i Isa, alejhimesselam) samo prefinjene nijanse razdvajaju njihove stepene kod dragoga Allaha od stepena Muhammeda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.
Na ovom mjestu je interesantno navesti predaje po kojima je Adem, alejhisselam, za vrijeme svog boravka na nebu u sferama Arša i Kursijje vidio natpis: ''La ilahe illallah Muhammedun resulullah (nema boga osim Allaha a Muhammed je Allahov poslanik)'':
... Hakim u svome Mustedreku preko Se'ida ibn Džubejra prenosi da je Ibn Abbas u pogledu rijeci: I Adem primi neke rijeci od Gospodara svoga, pa mu On oprosti, rekao: ''Adem je pitao: 'Gospodaru moj, zar me nisi Ti stvorio Svojom rukom?' 'Jesam', odgovorio je. Onda je upitao: 'Zar nisi udahnuo u mene od Svoga duha?' 'Jesam', odgovorio je. 'Zar mi, kad sam kihnuo nisi rekao: - Allah ti se smilovao! – Zar nije Tvoja milost iznad Tvoje srdžbe?' 'Jeste', odgovorio je. 'Zar mi nisi propisao da cu ja ovo uraditi?' 'Jesam', rekao je. 'Hoceš li me onda ponovo vratiti u Džennet ako se pokajem?' 'Hocu' odgovorio mu je Allah.''[15] Hakim zatim dodaje: ''Sened ovog hadisa je tacan, ali ga Buharija i Muslim ne navode.''
Hakim, Bejheki i Ibn Asakir preko Abdurrahmana ibn Zejda ibn Eslema prenose da je cuo od svojega oca, a on od svojega djeda, on od Omera ibn el-Hattaba da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
''Kada je Adem ucinio grijeh, rekao je: 'Gospodaru moj! Tako ti Muhammeda, molim Te da mi oprostiš.' Allah ga je na to upitao: 'Otkud ti znaš za Muhammeda, a još ga nisam ni stvorio?' Adem je odgovorio: 'Gospodaru moj, kad si me Svojom rukom stvorio i u mene od Svoga duha udahnuo, ja sam podigao glavu i na stubovima Arša ugledao natpis: 'Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik.' Znao sam da ceš Ti uz Svoje ime spomenuti samo onoga ko Ti je najdraži od svih stvorenja.' Allah je na to rekao: 'U pravu si, Ademe. On mi je najdraže stvorenje, pa pošto si Me njime zamolio, vec sam ti oprostio. Da nije Muhammeda, ne bih ni tebe stvarao.'' [16] ...[17]
Veoma slicno predanje (uz za našu temu nebitne razlike) navodi i hafiz Mehmed Karahodžic u svome djelu Knjiga o stvaranju.[18] A, pošto je suština tog predanja ista, mi ga necemo ponovo navoditi.
Barnaba nam takode u svome Evandelju navodi kako je Mesih, Isa, alejhisselam, govorio:
... Tad Bog dade Svoj duh covjeku, dok su svi sveti andeli pjevali: ''Blagoslovljeno neka je Tvoje sveto ime, o Bože naš Gospode''.
''Adam, skocivši na svoje noge, vidje u vazduhu natpis koji je sijao kao Sunce, a pisalo je: ''POSTOJI SAMO JEDAN BOG, A MUHAMMED JE POSLANIK BOŽIJI''.
Nato Adam otvori svoja usta i rece: ''Zahvaljujem ti, o Gospodaru moj Bože, što si Ti splanirao da me stvoriš; ali reci mi, ja te molim, šta znaci poruka ovih rijeci: Muhammed je poslanik Božiji? Zar je postojao drugi covjek prije mene?''
Tad Bog rece: ''Neka si dobrodošao, o Adame, moj slugo. Ja ti kažem da si ti prvi covjek kog sam stvorio. A onaj kojeg si vidio (spomenutog) je tvoj sin, koji ce doci na svijet mnogo godina kasnije i bice Moj poslanik, za kog sam stvorio sve stvari; koji ce dati svjetlo svijetu kad on dode, cija je duša stavljena u nebeski sjaj šezdeset hiljada godina prije no što sam išta stvorio''.
Adam preklinjaše Boga govoreci: ''Gospodaru, daruj mi ovaj natpis na noktima prstiju mojih ruku.'' Tad Bog dade prvom covjeku na njegovim palcevima taj natpis, na noktu palca desne ruke stoji: ''Postoji samo jedan Bog'', a na noktu palca lijeve ruke stoji: ''Muhammed je poslanik Božiji''. Zatim sa ocinskom ljubavlju prvi covjek poljubi te rijeci, i protrlja svoje oci i rece: ''Neka je blagoslovljen taj dan kad ti budeš došao na svijet''. ...
(Evandelje po Barnabi, 39)
Dragi Allah zna najbolje, a mi smo uvjereni da deredže što ih kod dragoga Allaha uživaju Ulul-azm poslanici (pomenuta šesterica i Muhammed, alejhisselam), bez obzira na nijanse koje ih razdvajaju, u svojoj bîti jesu stepen savršenoga covjeka, Allahovoga prefinjenog stvorenja izuzetne pobožnosti i predanosti cije je srce ocišceno i uglacano do te mjere da kod njega od dragoga Allaha udahnuti Ruh (Duh) maksimalno dolazi do izražaja, pa je on rob dragome Allahu blizak sve do krajnjih granica blizine koju je On, dragi Bog odredio i istinski je Njegov namjesnik na Zemlji.
Dakako, stepen savršenoga covjeka stvarnost je za Muhammeda, alejhisselam, i ostale Allahove vjerovjesnike i poslanike onoliko koliko je dragi Allah odredio; dostižan je za Allahove miljenike (evlije) opet onoliko koliko je to dragi Allah odredio; a za sve ostale to je ideal kojemu trebaju težiti, cilj koji ih pokrece i stimulira da njeguju i razvijaju vlastitu predanost dragome Bogu (islam) uz mogucnost da i oni tako dosegnu odredene stepene evlijahluka (Božijega prijateljstva i posebne ljubavi) i približe se dragome Allahu do odredene granice.
Prema tome, putem vjere, potpune predanosti dragome Allahu (islama), cestitosti i dobrocinstva mi bivamo sve bližim dragom Allahu zadobivajuci sve veci stepen Njegove posebne ljubavi, milosti i zadovoljstva, a naša duša postaje sve više duša smirena. Ako u takvom stanju docekamo smrt, onda se Danom proživljenja vracamo dragome Allahu, Bogu jedinom donoseci Mu od Njega nam udahnuti Ruh na najljepši nacin ocuvan. Tada se naša duša kao duša smirena i naše ponovno stvoreno tijelo vracaju u okrilje Allahove beskrajne milosti, kako bi u jedinstvu jednog bica, baš kao što su bili i na Zemlji, uživali u mnogobrojnim i neprolaznim ljepotama Dženneta koje nijedno uho nije culo, nijedno oko nije vidjelo, niti je kome na um palo [19]:
A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa udi medu robove Moje, i udi u Džennet Moj! (89:27-30)
Tako covjek, ako u vremenu kušnje ovosvjetskoga življenja ostane vjeran Bogu, Allahu dragome i cestito slijedi Njegovu uputu, ipak može svoj lahkomisleno prihvaceni emanet vjere valjano ispuniti i tako, zaradivši stepene blizine dragoga Allaha i Njegovog zadovoljstva, ujedno i ostvariti puninu svoga namjesništva (hilafeta) na Zemlji, planeti koja mu je ucinjena privremenim boravištem i gdje mu je darovana velika prednost nad mnogim stvorenjima koje je dragi Allah stvorio:
Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili. (17:70)
Na kraju ovoga dijela koji govori o stvaranju covjeka kao namjesnika (halife) dragog Allaha na planeti Zemlji, cini nam se izuzetno važnim dati jednu napomenu.
Studirajuci literaturu o ovoj temi nerijetko smo mogli i u islamskim izvorima[20] pronaci neke izraze koji bi neupucene mogli, ne dao dragi Bog, odvesti u zabludu pripisivanja dragome Allahu nekih osobina koja su imanentna stvorenjima (antropomorfizam).
Prvo navodimo sljedeci hadis koji prenosi Ebu Hurejre, a bilježe ga Buhari, Muslim i Ahmed:
Allah stvorio je Adema na Svoju priliku (suretuh). Dug je bio šezdeset lakata. Kada ga je stvorio, rece: ''Idi i nazovi selam (mir) onoj skupini meleka koji sjede, i poslušaj kako ce oni tebe pozdraviti jer je to tvoj pozdrav i pozdrav tvojih potomaka.''
On (hazreti Adem) rece (melecima): ''Esselamu alejkum! (Mir na vas!)'' Oni (meleci) odgovoriše: ''Esselamu alejke ve rahmetullahi! (Neka je na tebe mir i milost Božija!)''
Dodali su ''i milost Božija''. Svako ko ude u Džennet (Raj) bit ce na priliku (sura) Ademovu. Od tada, stvorenja se konstantno smanjuju, cak i sada.
A, potom i sljedeci citat:
... postoji i hadis koga prenose Buharija, Muslim i još neki sa nekoliko lanaca prenosilaca da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Allah je Adema stvorio prema Svome liku.'' ...[21]
Vidimo da je rijec o hadisima iz vjerodostojnih zbirki koje se uzimaju kao validna islamska vrela i u koje se uopce ne sumnja. Pa, kako sada ovo da shvatimo?!
Prije svega da kažemo kako mi ovdje ponovo sebi ne dajemo za pravo govoriti o stvarnom znacenju izražaja koji kažu kako je dragi Allah stvorio Adema na Svoju priliku (suretuh), odnosno prema Svome liku, buduci da je to izuzetno kompleksno pitanje koje prevazilazi nivo našega znanja - samo želimo podsjetiti da je pitanje i to da li su ovi izrazi adekvatno prevedeni sa arapskoga originala.
No i ovdje, ako ne možemo pouzdano reci šta ovi izrazi znace, mi sa punom sigurnošcu možemo reci šta oni ne znace – oni apsolutno ne smiju biti shvaceni u smislu da je Adem (covjek) u bilo kom smislu slican dragome Allahu, neuzubillah! Pripisivati dragome Allahu svojstva stvorenja velika je i teška zabluda, jer je dragi Allah daleko, daleko iznad najsitnije slicnosti i uporedivosti sa bilo cime što je On stvorio. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad svakoga ogranicenja, tako da je apsolutno nezamislivo Njega smještati u bilo kakve oblike i forme iz našega svijeta.
Prema tome, izrazi kao što su: stvaranje po Allahovu liku, Allahove ruke i sl., koji se mogu pronaci u islamskim izvorima nikako se ne smiju promatrati samo kroz mjerila naše spoznaje, niti se smiju razumijevati u smislu slicnosti sa ljudskim likovima, ljudskim rukama; niti u smislu slicnosti sa bilo cime stvorenim.
Kur'an casni sasvim je jasan:
Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara - a stvara parove i od stoke - da vas tako razmnožava. Niko nije kao On! On sve cuje i sve vidi. (42:11)
... ne navodite Allahu slicne! Allah doista zna, a vi ne znate. (16:74)
Reci: "On je Allah, Jedan (Kul hu vallahu ehad)! Allah je Utocište svakom (Allahus-Samed)! Nije rodio i roden nije (lem jelid ve lem juled) i niko Mu dostojan nije (ve lem jekullehu kufuven ehad) !" (112:1-4)
Kibur (oholost) - put propasti
Kad je dragi Allah stvorio Adema i udahnuo u njega od Svoga Ruha, On je, hvaljen neka je, naredio melekima da Ademu ucine sedždu. Svi meleki su, dakako, izvršili naredenje i ucinili sedždu novom stvorenju, ali se jedno drugo stvorenje, koje je bilo u njihovom društvu i uživalo njihove deredže, suprostavilo i odbilo izvršiti naredbu dragoga Allaha, Silnoga, Gospodara svih svjetova.
Za meleke se zna da su stvorenja koje je dragi Allah stvorio od svjetlosti i da su po svojoj prirodi takvi da vjecno i potpuno robuju svome Gospodaru i da tako, potpuno robujuci Njemu, Njegovom odredbom sobom nose cisto dobro i apsolutnu pokornost Njemu, a potpuno su cisti od svakoga zla i svake nepokornosti Njemu. Ali, ipak se medu njima u vrijeme kada Adem bijaše stvoren u sferama Arša i Kursijje nade neko ko odbi pokornost dragome Bogu.
Bijaše to Iblis, a misterija odbijanja pokornosti ''jednoga izmedu meleka'' dragome Bogu razjašnjena je sljedecim plemenitim ajetima casnoga Kur'ana:
A kad smo rekli melekima: "Poklonite se Ademu!" - svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest svoga Gospodara. (18:50)
Prema tome, Iblis po svojoj prirodi nije melek vec džin, što je ocevidno jasno iz navedenoga ajeta, kao i iz njegovih rijeci koje nam takode prenosi casni Kur'an:
" ... mene si stvorio od vatre ..." (38:76)
Ali, Iblis je ipak u momentu Ademovoga stvaranja zasigurno bio u društvu meleka, pa se cini da bi se, naravno samo u simbolickom smislu, za njega moglo reci i da je od meleka. Preciznije receno: Iblis u vrijeme prije stvaranja Ademovoga bijaše po svojoj prirodi i svome porijeklu džin, ali po svome ponašanju melek. Rijec je, dakle, o jednome od džina koji je svojom izuzetnom pobožnošcu, što ju je svojevremeno prakticirao dugo vremena, bio dosegao najviše stepene blizine dragome Allahu i tako prakticno živio kao jedan od meleka, slavio i velicao dragoga Allaha i robovao Mu zajedno sa njima.
Džini su bica koja je dragi Allah stvorio od vatre i naselio na Zemlji prije nego što je stvoren Adem (covjek):
Mi smo stvorili Adema od ilovace, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džine od vatre užarene. (15:26,27)
Interesantno je to da su i džini, zajedno sa ljudima, preuzeli emanet vjere, pa i medu njima ima i vjernika i nevjernika. Izmedu dvije vrste ima i drugih slicnosti: i jedni i drugi su stvoreni u dva pola (muško i žensko) i razmnožavaju se; i jedni i drugi se radaju i umiru; i jedni i drugi žive u zajednicama, rade, mire se i ratuju; i jednima i drugima je dragi Allah objavio svoje Knjige i odašiljao svoje vjerovjesnike i poslanike[22] itd. No, mi ovdje pažnju posvecujemo prvoj navedenoj slicnosti izmedu ljudi i džina: da niti jedna niti druga vrsta na ovome svijetu ne mogu vidjeti dragoga Allaha, vec moraju u Njega da vjeruju i obje imaju slobodu odabira izmedu vjerovanja i nevjerovanja, te izmedu dobra i zla.
I Iblis je u davna vremena, prije ''našega vremena'', startovao od iste pozicije. On tada bijaše cestit vjernik i svojim dugogodišnjim i izuzetno kvalitetnim ibadetom dode do takve deredže da mu je bila potpuno uklonjena perda (zastor) koja mu je skrivala spoznaju dragoga Allaha. On je tako došao u poziciju da se sa Zemlje doslovno preseli na nebesa, dode u društvo plemenitih bezgriješnih meleka i skupa s njima u sferama Arša i Kursijje uživa neopisivu ljepotu i blagodat videnja manifestacije dragoga Allaha u konacnosti[23] i neposrednoga komuniciranja s Njim.
Kada vjernik vidi ovako kolosalan duhovni uspon Iblisa u tom vremenu i kad se on sjeti koliko li je samo mnogo iskrene vjere, truda, dobrocinstva i svakovrsnog ibadeta Iblis tada cinio, postavlja samome sebi neizbježno pitanje: Kakav se to strahoviti pad, kakva katastrofa desila pa se u Iblisu pojavio toliki stepen duhovne bolesti da se on krajnje nepokorno i drsko suprostavi volji i naredbi dragoga Boga pa tako samoga sebe u prokletstvo baci i potpuno upropasti?! Vjernik se onda i prepadne jer, kako to hazreti Ali ibn Ebi Talib rece,[24] ko je od vjernika nakon slucaja Iblisovog siguran da se i njemu, ne dao dragi Allah, slicno ne desi?!
Upravo zbog toga je slucaj stradanja prokletoga Iblisa za svakog vjernika veoma znacajna pouka o kojoj mora razmišljati i tražiti uzroke ove propasti, da bi se potrudio, koliko je do njega, da sebe od toga zaštiti uzdajuci se u milost i zaštitu dragoga Allaha.
Kako se to našoj malenkosti cini, odgovor na postavljeno pitanje uzroka Iblisovoga katastrofalnog sunovrata, mogao bi biti sadržan u jednoj predaji u kojoj se prenosi kako prokleti Iblis covjeku kaže: ''O covjece, kad god kažeš: Ja!; postaješ slican meni''. Trenutno nam nije poznato da li je ova predaja hadis ili nije, odnosno kolika je njezina vjerodostojnost po kriterijima hadiske i islamske nauke opcenito, ali smatramo da je njezina mudrost i korist za covjeka neupitna, s obzirom na dobro znanu islamsku mudrost da dragi Allah uzdiže onoga ko se pred Njim unižava iskrenom sedždom, cestitom vjerom i smjernom pokornošcu, a da On unižava onoga ko sam sebe uzdiže gordo isticuci svoje ja. Eto, u tome je uzrok Iblisove propasti, u isticanju svoga ja, tj. u uzdizanju samoga sebe kroz kibur (oholost).
Dakle, oholost, samouzdizanje i inat su duhovni otrovi kojima je prokleti Iblis sebe samoga otrovao i u potpunu propast bacio.
Ovo je dobro znano u islamskoj tradiciji, ali ono na šta naša malenkost na ovome mjestu želi upozoriti je još jedna izuzetno opasna duhovna bolest koja je upropastila prokletoga Iblisa. Naime, cini nam se, a dragi Allah dakako najbolje zna, da Iblis nije mogao biti zadovoljan sa dragim Allahom.
Biti zadovoljan sa dragim Allahom u svim situacijama, kakva god da bila Njegova odredba i koliko god ona konkretnoj osobi bila (ne)povoljna - to je kljuc svakoga sabura (strpljivosti) i eliminacije svakoga kibura (oholosti), a suština toga kljuca je u iskrenoj ljubavi prema dragome Allahu.
Onaj ko istinski voli dragoga Allaha, njemu je ta sveta ljubav najvažnija, važnija od svega drugoga, pa i od Dženneta i svih njegovih ljepota. Dakako, takav se nece, niti to smije, odreci nade i želje da, ako mu to dragi Allah podari, boravi u Džennetu, ali on, uz džennetske blagodati, želi i krajnju bliskost dragome Allahu i zadovoljstvo Njegovo, a baš to je najveca od svih blagodati u vjecnosti buduceg svijeta:
Allah obecava vjernicima i vjernicama džennetske bašce kroz koje ce rijeke teci, u kojima ce vjecno boraviti, i divne dvorove u vrtovima edenskim. A zadovoljstvo Allahove vece je od svega toga;[25] to ce, doista, uspjeh veliki biti! (9:72)
Kad je onima koji istinski dragoga Allaha vole Njegovo zadovoljstvo važnije i od Dženneta i svega što je u njemu, sasvim je jasno da im je Allahovo zadovoljstvo važnije i od svih deredža na kojima su oni ili neko drugi. Za njih nije problem da bilo ko drugi bude na deredži višoj od njihove, pa bio on stvoren od zemlje, vatre, svjetlosti ili bilo cega drugog, i ma ko to bio. Oni uopce ne razmišljaju o tome ko je iznad, a ko ispod njih, odnosno koliko ko blagodati od dragoga Allaha uživa – njima je jedino bitno da ih dragi Allah voli i da oni vole Njega. Oni su, nošeni tom ljubavlju prema dragome Allahu, elhamdulillah, zadovoljni sa Njim pri svakoj odluci koju On donese, pa cak i onda kada On iznad njih postavi nekoga drugog ko im se cini inferiornijim od njih.
Ovo je tacka na kojoj se prokleti Iblis okliznuo. On je godinama robovao dragome Allahu, ali nije bio sposoban voljeti Ga na takav nacin da bude zadovoljan sa Njim kako god da On odluci. Njemu je, nažalost, sopstvena deredža bila draža od Allahove ljubavi, pa nije mogao da podnese da bice stvoreno od zemlje bude na višoj deredži (stepenu) od njega koji je stvoren od vatre, iako je to bila odluka i volja dragoga Allaha.
Zaslijepljen svojom ohološcu i ponosnim mišljenjem o sopstvenoj velicini prokleti Iblis je sebi dopustio da sudi o odredbi dragoga Allaha koja je postavila Adema iznad njega i da ''presudi'' kako je On, neuzibillah, pogriješio u toj Svojoj odredbi. Baš iz tog Iblisovoga ubjedenja je proistekla njegova odluka da odbije pokornost. Na ovom istom osnovu prokleti Iblis je, nakon prkosnog odbijanja pokornosti, donio još jednu odluku, za njega najgoru mogucu, da, neuzubillah, tjera inat u naporu da ''dokaže'' pogrešnost Allahove odredbe tako što ce nastojati da potomke onoga koji bijaše postavljen na višu deredžu zavede na krivi put.
Na ovaj nacin je prokleti Iblis definitivno sam sebe upropastio, jer je svojoj oholosti i svojoj nemogucnosti istinske ljubavi prema dragome Allahu i nemogucnosti zadovoljstva s Njim, dodao i tvrdoglavi inat krivljenja dragoga Allaha i odsustva svake želje da se iskreno pokaje i zatraži oprost. O ovome ce, ako dragi Allah da, biti još govora u narednom naslovu, a citaocima želimo napomenuti i to da je o ovim opasnostima još nešto receno u kazivanju o Musau i Harunu, alejhimesselam, u okviru naslova o Belamu ibn Bauru.
Drama ovoga svijeta
Zlo koje je prokleti Iblis samome sebi ucinio, tj. propast njegova u koju je on samoga sebe bacio, vezana je za kušnju Ademovoga, alejhisselam, potomstva na dunjaluku.
Da bismo nešto o tome, ako dragi Allah dadne, rekli, trebamo se vratiti na dogadaj Ademova, alejhisselam, stvaranja, koji se, Allahovom odredbom desio na dan petka:
''Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: 'Vaš najbolji dan je petak: na taj dan je stvoren Adem, a.s., a na taj dan je i umro; na taj dan ce biti i puhanje (u rog - sur), a isto tako i strašni prasak (sa'ika). Zato me u tom danu mnogo blagosiljajte (tj. ucenjem salawata tražite da me Allah blagoslovi), jer se meni predocava vaše blagosiljanje'.
Oni ga upitaše: 'Kako da se tebi predocava naše blagosiljanje kad ceš se ti (odnosno tvoje tijelo) raspasti'?
A on im rece: 'Allah je zemlji zabranio (rastakanje) tijela vjerovjesnika.' ''
(Hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Evs ibn Evs, bilježi Muslim)
Allah je stvorio zemlju u subotu. Stvorio je brda u nedjelju. Stvorio je drvece u ponedjeljak. Stvorio je neprijatnosti u utorak. Stvorio je svjetlo u srijedu. U cetvrtak je rasijao svakojaka živa bica. A Adema je stvorio nakon ikindije u petak, u posljednjemu sahatu petka, izmedu ikindije pa do noci.
(Hadis, prenosi Ebu Hurejre, a bilježi Muslim)
U stvari, stvaranje Adema, alejhisselam, bi završni cin procesa koji trajaše onoliko vremena koliko je to dragi Allah htio. Proces je zapoceo tako što su meleki u sfere Arša i Kursijje (ili negdje drugdje u nebeskim sferama, dragi Allah zna najbolje) donijeli sa planete Zemlje izvjesnu masu njezinog tla, tj. zemlje, koja je bila pomiješana sa vodom i tako u formi gline cekala onoliko koliko je to dragi Allah odredio. Kad dode odredeno vrijeme, Stvoritelj, Onaj koji divno stvara, Licno je oblikovao tu masu zemlje u skladno tijelo, koje zbog tog oblikovanja licno od dragoga Allaha dobi najvecu ljepotu.[26]
Osim što je Adem stvoren u liku najvece ljepote, njegova visina bila je znatno veca od naše današnje visine, što se jasno vidi iz vjerodostojnoga hadisa koji bilježe Buhari, Ahmed i drugi sakupljaci hadisa:
Allah je stvorio Adema visokog šezdeset lakata i od tada je svaka generacija niža i niža, sve do sada.
Oblikovano tijelo je opet stajalo onoliko vremena koliko je to dragi Allah htio, a za to vrijeme su ga meleki i Iblis sa radoznalošcu posmatrali:
... Na pitanje Abdullah ibn Selama kako je Allah stvorio Adema, Resulullah je rekao: ''Glava i celo Ademovo su stvoreni od Kjabenske zemlje, njegova prsa i leda od zemlje Bejtul-makdisa, stegna mu od zemlje Jemena, cjevanice od zemlje Misira, stopala od zemlje Hidžaza, desna ruka mu od zemlje Istoka, a lijeva ruka od zemlje Zapada. Potom je stavljen pred vrata Dženneta. Kad god bi koja skupina meleka prošla pored njega, divili bi se njegovoj ljepoti i stasu jer prije slicno njemu, ništa nisu vidjeli. I Iblis je prošao pored njega, pogledao ga, pa rekao: 'Za šta li je ovo stvoreno?' Potom ga je udario rukom i našavši da je šupalj, ušao je na njegova usta, a izašao na zadnjicu. Onda je rekao svojim prijateljima od meleka, koji su bili sa njim: 'Ovo stvorenje je šuplje, bez cvrstine i stabilnosti. Šta mislite, ako ono bude odlikovanije od vas, šta cete uciniti?' ''Bicemo pokorni našem Gospodaru!''; odgovorili su meleki. Iblis je u sebi rekao: 'Tako mi Allaha, ako bude od mene odlikovaniji, necu mu se pokoriti, a ako ja budem odlikovaniji od njega zasigurno cu ga uništiti! 'Zato su rijeci Uzvišenog: 'Ja znam ono što javno cinite i ono što krijete!''' (El-Bekara 33) ...[27]
Kada je došlo odredeno vrijeme oživljenja, dragi Allah naredi melekima da Ademu, u momentu kad On udahne u njega od Svoga Ruha, iz poštovanja svi redom ucine sedždu. Nakon što Ruh bijaše udahnut, Adem, alejhisselam, oživi i ustade, a meleki, svi do posljednjega, bez imalo pogovora uciniše sedždu. Medutim, Iblis, koji na tom mjestu bi prisutan skupa s melekima, odbi izvršiti Allahovu naredbu:
Mi smo stvorili Adema od ilovace, od blata ustajaloga, a još prije smo stvorili džine od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj rece melekima: "Ja cu stvoriti covjeka od ilovace, od blata ustajaloga, i kad mu dam lik i u njeg' udahnem od Svoga Ruha, vi mu se poklonite!"; svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa; on se nije htio s njima pokloniti. "O Iblise", rece On, "zašto se ti ne htjede pokloniti?" "Nije moje", rece, "da se poklonim covjeku koga si stvorio od ilovace, od blata ustajalog." "Onda izlazi iz Dženneta", rece On, "nek' si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!" "Gospodaru moj", rece on, "daj mi vremena do dana kada ce oni biti oživljeni!" "Daje ti se rok", rece On, "do Dana vec odredenog." "Gospodaru moj", rece, "zato što si me u zabludu doveo, ja cu njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudicu se da ih sve zavedem, osim medu njima Tvojih robova iskrenih." "Ove cu se istine Ja držati", rece On: "Ti neceš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih." Za sve njih mjesto sastanka Džehennem ce biti, on ce sedam kapija imati i kroz svaku ce odreden broj njih proci. Oni koji su se Allaha bojali i onog što im je zabranjeno klonili, oni ce u džennetskim bašcama pored izvora biti. "Udite u njih sigurni, straha oslobodeni!". I Mi cemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni ce kao braca na divanima jedni prema drugima sjediti, tu ih umor nece doticati, oni odatle nikada nece izvedeni biti. Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj koji prašta i da sam milostiv, ali da je i kazna moja, doista, bolna kazna! (15:26-50)
I kada rekosmo melekima: "Poklonite se Ademu!"; oni se svi, osim Iblisa, pokloniše. "Zar da se poklonim onome koga si Ti od ilovace stvorio?"; rece. "Reci mi", rece onda, "evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno cu, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti." "Odlazi!"; rece On. "Onima koji se za tobom budu poveli i tebi - kazna džehennemska bice vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obecanja, a šejtan ih samo obmanjuje, ali, ti, doista, neceš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim!" A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik! (17:61-65)
... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoricu covjeka od ilovace, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od Svoga Ruha, vi mu se poklonite!" Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik. "O Iblisu!" - rekao je On - "šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?" "Bolji sam od njega", rekao je on, "mene si stvorio od vatre a njega od ilovace." "E, izlazi onda iz Dženneta!; rece On, "proklet da si! Moje prokletstvo ce te do Sudnjeg dana pratiti!" ''Gospodaru moj!"; rece on, "daj mi vremena do Dana kada ce oni oživljeni biti!" "Dajem ti", rece On, "do Dana vec odredenog." "E tako mi dostojanstva Tvoga", rece, "sigurno cu ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih medu njima robova iskrenih!" "Istinom se kunem i istinu govorim", rece Allah, "sigurno cu sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!" Reci: "Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještacen. Kur'an je doista svijetu cijelome opomena! i vi cete uskoro saznati njegovu poruku!" (38:71-88)
Iz navedenih plemenitih ajeta sasvim se jasno vidi kako je prokleti Iblis, nakon što je odbio naredbu dragoga Boga da ucini sedždu Ademu, u svojoj nepokornosti tvrdoglavo istrajao, stalno zagovarajuci kako ne prilici njemu da sedždu cini onom ko je stvoren od zemlje i ko je zbog toga niži od njega što je stvoren od vatre. Prokleti Iblis je na taj nacin pokazao potpuno odsustvo svakoga kajanja, svake sposobnosti da prepozna vlastitu grešku, a pecat svojoj propasti on je stavio svojim inatom.
Prokleti Iblis je u razumijevanju citavog slucaja otišao u potpuno suprotnom pravcu. Slijep da vidi pravi uzrok svoga stradanja u samome sebi, u vlastitom suprostavljanju dragome Bogu, on uzrok nalazi u drugome, u Ademu, alejhisselam, i, umjesto da se pokaje i popravi, tjera inat nastojeci dragome Bogu, neuzubillah, ''pokazati'' tako što ce na krivi put zavesti potomstvo onoga koga je dragi Allah nad njim uzdigao.
S obzirom da je covjek još u praiskonu prihvatio emanet vjere, dragi Allah je doista i ucinio zemaljski život kušnjom za njega dajuci prokletome Iblisu mogucnost da u ogranicenom roku do Sudnjeg Dana ljude poziva na krivi put i daje im lažna obecanja. Ali, prokletome Iblisu nije data vlast nad Ademovim, alejhisselam, potomstvom, pa on covjeka nikako ne može prisiliti da krene putevima griješenja, vec ga samo raznim smicalicama tomu pozivati.
Covjek je obdaren razumom i svjetlošcu udahnuca od Allahovog Ruha u svome srcu i on je slobodan da odluci kojim ce putem na dunjaluku krenuti. Samo ako prihvati poziv prokletoga Iblisa, tek onda ce biti pod njegovom vlašcu, i to ne po prisili nego po svome odabiru:
I kada bude sve riješeno, šejtan ce reci: "Allah vam je pravo obecanje dao, a ja sam svoja obecanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, vec sami sebe, niti ja mogu vama pomoci niti vi možete pomoci meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim." Nevjernike, sigurno, ceka bolna patnja. (14:22)
Tako je zapocela drama ovoga svijeta, drama u kojoj covjek biva stalno kušan kako ce koristiti svoj razum i slobodu djelovanja, pri cemu je stalno izložen šejtanovim pozivima da krene krivim putem, ali i nadahnucima od dragoga Allaha (i preko plemenitih meleka i na druge nacine) koji ga zovu na pravi put.
Beskrajna milost dragoga Allaha, Svemilosnog, Samilosnog ucinila je da svi oni koji hoce da budu iskreni vjernici i da hode pravim putem budu pod Njegovom trajnom zaštitom, sacuvani od toga da prokleti Iblis ima imalo vlasti nad njima:
"Gospodaru moj", rece, "zato što si me u zabludu doveo, ja cu njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudicu se da ih sve zavedem, osim medu njima Tvojih robova iskrenih." "Ove cu se istine Ja držati", rece On: "Ti neceš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih." (15:39-42)
Dragoga Allaha molimo da podari nama, svim vjernicima i svim stvorenjima za koja nam dopušta da Ga molimo da budemo od ove skupine koji su pod potpunom Allahovom zaštitom i nad kojima prokleti Iblis nema nikakve vlasti - amin.
Adem, alejhisselam, i hazreti Hava
Jedna od velicanstvenih mudrosti dragoga Allaha jeste da je On, hvaljen neka je, odlucio sva stvorenja stvarati u parovima, odnosno svemu stvorenom odrediti da u dva pola bude uredeno:
Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara pol: u onome što iz zemlje nice, u njima samima, i u onome što oni ne znaju! (36:36)
... i od svega po par stvaramo da biste vi razmislili! (51:49)
Citav univerzum je stvoren u parovima:
... Znamo da je Bog stvorio biljke u parovima, muško i žensko, da smo stvoreni takode u paru, muško i žensko, a takode i džini.
Ono što nismo znali, a što nam je nauka otkrila, je to da su i stvari stvorene u parovima takoder: i od svega po par stvaramo da biste vi razmislili!
Elektricitet ima pozitivni i negativni pol; magnetizam je polariziran na dva pola; u atomu postoji elektron i pozitron (proton i neutron);[28] u organskoj hemiji lijevi i desni molekul; danas znamo za materiju i antimateriju. Svaki dan nauka nam otkriva tajne binarnosti u strukturi žive i nežive materije. ...[29]
Ova velicanstvena mudrost se odrazila i na stvaranju covjeka, buduci da je volja dragoga Allaha bila da Adem ne živi sam. Tako se desilo da je melek uzeo jedno rebro iz Ademova, alejhisselam, tijela dok je on spavao, a dragi Allah je od tog rebra stvorio novo bice iste Ademove (covjekove) supstance, ali suprotnoga pola. To bice je nazvano ženom a prva koja je stvorena nazvana je imenom Hava:
... Allah, džellešanuhu, je dao da Adema, alejhisselam, san savlada – a do tada on za drijemež nije znao – pa mu, dok je spavao, rebro izvadio i od njega Havvu vanredne ljepote stvorio, a da to Adem, alejhisselam, nije ni osjetio. Pošto je stvorena od krivoga rebra, sa ženom treba pažljivo postupati, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
Pažljivo postupajte sa ženama, jer je žena stvorena od rebra koje je najviše krivo na svome vrhu. Ako pretjerate u njegovom ispravljanju, slomicete ga, a ako ga ostavite ono ostaje krivo, pa pazite kako postupate sa ženama.[30]
Hazreti Havva je sjela pored Ademove, alejhisselam, glave.
Kad se Adem, alejhisselam, probudio i Hazreti Havvu ugledao, meleki ga, želeci na probu staviti njegovo znanje, upitaše:
''Ko je ovo?''
''Žena.'' – odgovori Adem, alejhisselam.
''Kako se zove?''
''Havva.''
''Istinu si rekao, a zašto se tako zove?''
''Jer je od neceg što je živo stvorena.''
''A zašto ju je Allah, džellešanuhu, stvorio?''
''Radi toga, da se ona smiri uz mene, a ja uz nju.'' – odgovori Adem, alejhisselam.
Zato je Uzvišeni rekao:
On je Taj Koji vas od jednog covjeka stvara - a od njega je drûgu njegovu stvorio da se uz nju smiri. (El-A'raf 189)
Kad je Adem, alejhisselam, pružio ruku prema Hazreti Havvi, meleki rekoše:
''Stani, to ti još nije dozvoljeno!''
''Zašto kad ju je Allah, džellešanuhu, za mene stvorio?''
''Moraš joj prvo mehr dati.''
''A šta je njen mehr?''
''Da u jednom dahu doneseš deset salavata na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.''
''A ko je Muhammed?''
''Posljednji medu pejgamberima od tvojih evlada. Da nije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ni ti stvoren ne bi bio!''
Adem, alejhisselam, duboko uzdahnu pa pet salavata prouci. Potom ponovo uze dah pa deset upotpuni. Zato je dozvoljeno da se Havvinim kcerima mehr u dva dijela isplati; jedan dio pred vjencanje, a drugi dio kasnije. ...[31]
Baš kako je Adem, alejhisselam, bivši stvoren direktnim stvaralackim cinom dragoga Allaha Licno, dobio svu puninu muške ljepote, tako je i hazreti Hava, koja je takode neposredno stvorena od strane dragoga Allaha, dobila svu puninu ženske ljepote. Sve njene kceri, sve do Sudnjeg Dana, naslijedivat ce, ako dragi Allah da, samo dijelove ove ženske ljepote i nijedna od njih nece imati puninu ljepote svoje majke.[32]
Hava je stvorena, kako vidjesmo, od Ademove supstance, tako da njih dvoje cine jednu cjelinu izraženu kroz dva pola koja su imenovana muškarcem i ženom. Odatle se i odnos muška i ženska opcenito manifestira kao odnos dva suprotna pola iste supstance koji se medusobno privlace, slijedeci tako fundamentalni Allahov red u svim bipolarnim stvarima po kome se suprotni polovi privlace a istovrsni odbijaju. Ovo privlacenje žene i muškarca je, dakle, fundamentalni Allahov red, pa je homoseksualnost, izmedu ostalog, upravo i zbog toga veliki nered i veliko zlo.
Medusobna privlacnost muška i ženska takode sasvim jasno podsjeca na izvorno jedinstvo koje je razdvojeno na dijelove od kojih svaki traži ''svoju polovinu'', žudi da se sa njom sastane i uz nju smiri.[33] U tom smislu je Hava (žena) dar Ademu (muškarcu) od dragoga Allaha, Koji je izmedu njih dvoje uspostavio samilost i ucinio da jedno drugom budu smirenje jakog privlacnog nagona za suprotnim polom koji oboje osjecaju:
... i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što izmedu vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju. (30:21)
Prema tome, Adem i Hava, odnosno muško i žensko, jedno su drugome Allahov dar da bi se u zajednici jedno uz drugo smirili i tako zadovoljili jaki seksualni nagon, a time ujedno i njihova medusobna ljubav (samilost) postaje još jaca i veza još cvršca.[34]
Iz cinjenice da su muž i žena jedno drugom poklon od dragoga Allaha proizilaze za njih oboje izvjesne obaveze po vjecnom Allahovom zakonu.
U tom smislu, pošto je žena Allahov dar njenom mužu kako bi se on uz nju mogao smiriti (što uz sve ostale moguce oblike toga smirenja ipak potencira upravo seksualno smirenje), njoj je zabranjeno da odbija njegov poziv u bracnu postelju. Poznat je hadis, predaja od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, o tome koliki je grijeh žene koja navecer odbije mužev poziv da podijele bracnu postelju, pa on onda zaspi srdit na nju. Po našem dubokom ubjedenju sva ozbiljnost i strogoca što se daju jasno osjetiti u tom hadisu imaju za cilj podsjetiti ženu kako je ona stvorena jedino zato da bi dragome Allahu svim svojim bicem predano robovala (što je inace svrha stvaranja svih džina i svih ljudi, i muškog i ženskog pola - vidjeti casni Kur'an, 51:56). A, to za nju proizvodi tri kljucne obaveze.
Svakako, prva od obaveza je da žena bude cestita vjernica koja vjeruje u dragoga Boga i smjerno slijedi Njegov Zakon.
Naredna joj je obaveza da svome mužu omoguci smirenje seksualnog nagona, ali i da uz nju osjeti smiraj toploga doma i bereket prijatne porodicne atmosfere.
I, konacno, treca je ženi obaveza da bude majka, da pruža svu toplinu, pažnju, brigu, zaštitu i odgovornost novome pripadniku ljudske vrste kojeg je dragi Allah u njezinoj utrobi stvorio. Uloga majke uistinu je ogromna blagodat, pocast i milost koju je dragi Allah darovao ženi. To je ujedno i ogromno povjerenje koje joj je pruženo buduci da je On, hvaljen neka je, baš njoj povjerio covjeka, jedno od najuzvišenijih Njegovih stvorenja, da ga ona rada i odgaja.
Dakako, šerijatska obaveza pružanja seksualnoga smirenja bracnom partneru nije samo data ženi u odgovornost. Naprotiv, rekli bi smo da je u tom smislu odgovornost muškarca kudikamo veca, buduci da je njemu dopušteno u isto vrijeme imati do cetiri supruge, a svakoj od njih dozvoljen je samo on jedan. U tom smislu, pošto nijedna od njegovih supruga nema alternative, njemu je znacajna šerijatska obaveza da svakoj od njih pruži valjano seksualno smirenje i nužnu pažnju.
Tako se dva pola istoga bica, dijelovi jedne jedinstvene cjeline, nastoje ponovo simbolicki sjediniti u tu izvornu cjelinu kroz zajednicki život prožet ljubavlju, samilošcu i medusobnim poštovanjem. Dragi Allah je u Svojoj ljepoti apsolutne savršenosti odredio da se upravo kroz to sjedinjenje, praceno ljubavlju i najljepšim medusobnim osjecanjima, a u okviru porodice kao blagoslovljene ugovorne (tj. bracne) zajednice izmedu muškarca i žene, manifestira Njegovo stvaranje cjelokupnoga covjecanstva, svih potomaka Adema, alejhisselam, i hazreti Have. U ovom smislu se žena u casnome Kur'anu simbolicki imenuje kao plemenita njiva u koju muž polaže svoje sjeme u želji da ono u sjedinjenju sa ljepotom njive rodi dragocijenim plodom. A, da bi se znalo ko je otac a ko majka djetetu, odnosno ko preuzima roditeljsku odgovornost, mora postojati bracna vjernost (muž i žena moraju ostati jedno uz drugo i brinuti o odgoju svoga potomstva); to sve mora biti pravno regulirano (da se zakonski utvrde porodicna prava i porodicne obaveze); i objavljeno (da se javno zna ko s kim živi u braku i ko su kome roditelji). Iz znacaja prethodno navedenog uobicajeno je u ljudskoj civilizaciji da se bracni ugovor sacini i u pisanoj formi, dakle da se sve to skupa zapiše.
Tako je nastala institucija braka koji predstavlja od dragoga Allaha blagoslovljenu zajednicu Adema (muškarca) i Have (žene) u cijem plemenitom okrilju oni smiruju jaki seksualni nagon i bdiju nad svojim potomstvom koje im je dragi Allah povjerio, ujedno na taj nacin ucestvujuci u Allahovom redu stvaranja generacija Ademova, alejhisselam, potomstva na Zemlji. Iz ovih razloga je seksualni odnos unutar mubarek bracne zajednice dobro djelo,[35] dok je vanbracni seksualni odnos (blud) jedan od najtežih grijeha.
U smislu navedenoga jasno je kako porodica predstavlja osnovnu celiju zdravoga ljudskog društva. Ona je sigurno utocište u okviru kojeg po odredbi Stvoritelja jedna za drugom na ovaj svijet dolaze sve generacije Ademovih, alejhisselam, potomaka.
U okviru porodice podijeljene su uloge i obaveze izmedu Adema (muškarca) i Have (žene). Vec smo kazali da je u ovom smislu suština žene u tome da bude majka i da je to ogromno povjerenje od dragoga Allaha koje joj je pruženo. Sa druge strane obaveza muškarca je da bude muž, otac i domacin. Dakle, muž je glava tj. starješina porodice. On je odgovoran da u okviru porodice Allahova rijec bude gornja (da se unutar nje u svemu poštuje Allahov zakon) i on je odgovoran da se potrudi kako bi donio nafaku svojoj porodici. Žena je opet dužna prihvatiti cinjenicu da je njen muž taj koji u svim odlukama treba dati krajnju rijec i pokoravati mu se u porodicnim odlukama. Ali, i muž ce biti pitan šta je uradio sa ''Allahovim darom''. Zbog toga i on mora itekako pripaziti svoju suprugu, njegovati je poput najdragocijenijeg dragulja, opskrbljivati je iz svoga imetka (a ona ne mora njega) i cak joj pokloniti mehr (vjencani dar koji ostaje u trajnom ženinom vlasništvu). Dok je muž izvan porodice u potrazi za nafakom, žena je dužna u smislu svoje majcinske obaveze ostati uz djecu i cuvati cast i svetost doma. Dakako, ženi nije zabranjeno da samostalno privreduje – naprotiv to joj je dozvoljeno (pogotovo u situacijama kada je muž objektivno nemocan donijeti dovoljno nafake u porodicu), ali Allahov red (onako kako ga mi razumijevamo a On, hvaljen neka je, zna najbolje) ipak u prvi plan stavlja ženu kao majku i domacicu, dok je žena kao privrednik ipak izuzetan slucaj.
Na kraju ovog našeg osvrta na odnos muškarca i žene da napomenemo kako kod dragoga Allaha muško i žensko nisu sasvim izjednaceni, vec muško ipak ima izvjesnu prednost:
Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su cestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o cemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti. A one cijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne cinite! Allah je, zaista, uzvišen i velik! (4:34)
Ali, po pitanju fundamentalnih stvari kao što su vjerska prava i obaveze, ucešce u nagradi i kazni, mogucnost spasa na onom svijetu, itd., kod dragoga Allaha, Pravednog, muško i žensko su potpuno ravnopravni:
Onome ko cini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi cemo dati da proživi lijep život i doista cemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. (16:97)
... A onaj ko cini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, uci ce u Džennet i nece mu se uciniti ni koliko trun jedan nepravda. (4:124)
Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji cesto spominju Allaha i ženama koje cesto spominju Allaha, - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio. (33:35)
Ko ucini zlo, bice prema njemu kažnjen, a ko ucini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, u Džennet ce; u njemu ce imati u obilju svega, bez racuna. (40:40)
Nastavit ce se, ako dragi Allah da ...
[1] Ovo je citat i komentar navedenog hadis kudsija od strane Abdulkadira Gejlanija koji je naveden u knjizi Ismail el Kadirija ''El Fujudat Er Rabbanijja'' (Isma‘il Ibn As-Sayyid Muhammad Sa‘id Al-Qadiri, Al-Fuyudat Ar-Rabbaniyya Fi Al-a’atir Wa Al-Awrad Al-Qadiriyya, Al-Maktaba At-Taqafiyya, Bejrut, bez god. izd., str. 13). Isti ovaj citat i komentar naveden je i u kazivanju o Muhammedu, alejhisselam, u okviru podnaslova: ''Savršena uputa - udžbenik života''.
[2] Ovo naravno ne iskljucuje postojanje i nekih drugih etapa covjekovog života što je u oblasti sveznanja dragog Allaha. Mi po našem znanju, barem kada je rijec o autoru ovog teksta, možemo spoznati samo ove cetiri osnovne etape, a pouka je samo od dragog Allaha i svako zna samo ono cemu ga Sveznajuci pouci.
[3] Kako nam to u jednom znamenitom hadisu prenosi Resulullah, Muhammed, alejhisselam.
[4] Pitanje Allahovog odredenja i ljudske slobode u pogledu njegove sudbine veoma je kompleksno. To je za ljudsku logiku veoma klizav teren i raspravljati o tome je izuzetno, izuzetno pokudeno, jer se dobro zna da bi se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, jako naljutio kada bi vidio da ljudi o tome mnogo raspravljaju. Uvijek je upozoravao da rasprava o tome može covjeka odvesti u propast. Sve što covjek o tome, po našem shvatanju, smije kazati je to da je cjelokupno njegovo ponašanje na ovom svijetu kombinacija dvoga: Allahovog predodredenja i njegove slobodne volje, pri cemu pojedinac nikada i nikako ne može znati konkretno koje je njegovo djelo prouzroceno kojim od pomenuta dva faktora. Dragi Allah je taj koji je odredio u kojem ce podrucju njegova djelovanja covjeku dati slobodu i tu je, još u praiskonu zapisom u Lehvi-mahfuzu (Knjizi svih odredenja) odredio da se stvari dese prema slobodnoj volji Njegovoga roba koja je, naravno, Njemu unaprijed i oduvijek poznata. Tamo gdje dragi Allah nije dao ljudima slobodu djelovanja, tu je zapisao prema Svojoj volji. Dakle, kada se kaže da je sve unaprijed predodredeno, hoce se reci da se sve zbiva prema zapisu Lehvi-mahfuza koji je, još u praiskonu, u cijelosti napisan i ''pera su se digla i tinta osušila'', a kada se kaže da covjek i izvjesnom podrucju slobodan u svome djelovanju (i za to odgovoran), hoce se reci da je u tom podrucju dragi Allah donio odluku o tome šta ce biti zapisano u Lehvi-mahfuzu na bazi slobodne volje Njegovog roba koja Mu je unaprijed bila poznata. Zaista smo ubijedeni da se covjek ne smije dalje od ovoga upuštati u razmišljanje i raspravu o ovom pitanju i to od sveg srca svakome preporucujemo, a dragi Allah najbolje zna. Njega molimo da nam se smiluje, oprosti nam i uputi nas putevima Njegovoga zadovoljstva i spasa. Amin, ja Rabbi.
[5] Arš (Prijestolje) i Kursijj (Pijedestal) dva su termina koja su, kao što se vidi iz njihova znacenja, vezana za istinu apsolutne vlasti dragoga Allaha, Boga, jedinoga Vladara nad svim postojecim na obzorjima svih svjetova. Arš i Kursijj nisu samo simbol Allahove apsolutne vlasti, oni su i njeno konkretno postojece velicanstveno Znamenje savršene ljepote i neprolazne velicine. Takoder izrazi Arš i Kursijj predstavljaju i odredeni prostor iznad svih nebeskih sfera, prostor gdje se, svakako iskljucivo na uzvišeni nacin dostojan Njegove Božanstvenosti i Jednosti, dragi Allah iz beskonacnosti Apsoluta manifestira u konacnosti i tako ostvaruje kontakt sa Svojim robovima i stvorenjima. Tu, u prostoru Arša i Kursijje, iznad svih nebeskih sfera, meleki komuniciraju sa Njim primajuci uzvišena naredenja i podnoseci Mu izvještaje. Svakako, dragi Allah je apsolutno iznad i najmanje ovisnosti o Svojim stvorenjima i ova komunikacija zasigurno Njemu nije potrebna. On je dovoljan sam sebi i neovisan je od svih svjetova, ali upravo On, Stvoritelj, htio je da stvori meleke, odredi im funkcije, zadatke i konacno odredi i adekvatan nacin Svojega komuniciranja s njima. Do ovog prostora i ovih visina iznad svih nebeskih sfera sve do mekama (položaja, deredže) na koji cak ni plemeniti melek Džibril nema pristupa došao je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u noci Israâ i Miradža, a o tom mubarek dogadaju je nešto više receno u okviru kazivanja o Muhammedu, alejhisselam.
[6] Ovo je jedan od onih slucajeva kada smo odustali od prevoda Besima Korkuta i preveli doslovno – vidjeti napomenu kod narednog citiranja ovog istog ajeta.
[7] Misli se na opci red u univerzumu koji je najbolje znamenje tj. ocevidna manifestacija savršenog Stvoritelja, Boga jedinog, dragoga Allaha (primjedba autora).
[8] ''Ima samo jedna supstanca koja je uzrok same sebe, postoji nužno i beskrajna je: Bog ili priroda'' (Spinoza)
[9] Sve što prelazi granice svakog moguceg ljudskog iskustva i ne može se nikakvim postepenim prilaženjem spoznati (Filozofski rjecnik, Zagreb, 1965).
[10] Kur'an, poglavlje El-Bekara, ajet 31.
[11] Mustafa Mahmud, ''Od sumnje do vjerovanja'' V izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1997, str. 88.-91.
[12] Originalni kur'anski izraz je: ''ve nefahtu fihi mir Ruhi'' što tacno znaci ''i udahnem u njega od Svoga Ruha (Duha)''. Radi toga smo ovdje odustali od prevoda Besima Korkuta ''i život u nj udahnem'' i preveli doslovno, a dragi Allah najbolje zna.
[13] I ovdje je isti slucaj: originalni kur'anski izraz je: ''ve nefahtu fihi mir Ruhi'', pa smo i ovdje doslovno preveli odustajuci od prevoda Besima Korkuta: ''u nj udahnem dušu'', a dragi Allah najbolje zna.
[14] Sa ovim je u direktnoj vezi kur'anski izraz ''kafir'' koji na arapskom ima znacenje ''onaj koji prekriva istinu'', tj. to je onaj koji svojim poricanjem vjere prekriva istinu i tako tamninom grijeha prekriva svoje srce.
[15] Navodi Ahmed Šakir u 'Umadetu-t-tefasir – skraceni Ibn Kesirov Tefsir 1/136/Me'arif i El-Hakim u el-Mustedreku 2/545/Hajdarabad.
[16] Hadis daif, bilježi ga Et-Taberani u el-Mu'džemu-l-sagir 2/82,82/T. Misr.; Ibn Asakir u svom Tarihu 2/259/Tehzib.
[17] Hafiz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', djelo izdato od strane Aktivne islamske omladine BiH u Zenici 1417/1997, str. 30.
[18] Hadži hafiz Mehmed Karahodžic, ''Knjiga o stvaranju'', Mehmed Karahodžic, Sarajevo, 2003, str. 156.
[19] Kako kaže jedan poznati hadis od Muhammeda, alejhisselam.
[20] U kršcanstvu se na osnovu biblijskih navoda koji kazuju da je dragi Bog stvorio Adama (Adema) na svoju sliku - sebi slicna (Postanak, 1:26,27), nažalost, formirao možda sada vec i tradicionalni prikaz dragoga Boga u liku starca sa bijelom bradom, neuzubillah! U tome je izvor antropomorfizma, ali vjerujemo i izuzetno teške i opasne zablude o otjelovljenju dragoga Boga u ljudskome liku, neuzubillah! A, to je vjerovatno i osnov na bazi kog u Starom zavjetu imamo prikaze Jahvea Koji u liku covjeka kontaktira sa Svojim vjerovjesnicima i poslanicima, odnosno u Novom zavjetu pojavu Božijeg sina, neuzubillah! Jasno vidimo da je pogrešno tumacenje Biblije u smislu slicnosti dragoga Boga i covjeka dovelo do toga da kršcanstvo, ciji je izvor u cistome monoteizmu (islam prema Tevratu, Zeburu i Indžilu, te sunnetu Mesiha, Isaa, alejhisselam), postane onecišceno najtežim grijehom – smatranjem nekog od stvorenja bogom uz Boga, dragoga Allaha (širk). No, kako se i u vjerodostojnim islamskim izvorima mogu naci navodi koji bi se na prvi pogled mogli prevesti slicno kao i u Bibliji, odlucili smo se da pokušamo ukazati na veliku, cak izuzetno veliku opasnost od antropomorfizma. A, uputa je samo od dragoga Allaha, Uputitelja koji upucuje koga On hoce, Svemilosnog koji prašta kome hoce. Hvaljen neka je On.
[21] Hafiz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', djelo izdato od strane Aktivne islamske omladine BiH u Zenici 1417/1997; str. 61.
[22] Interesanto je to da su isti Tevrat, Zebur, Indžil i Kur'an objavljeni kako ljudima, tako i džinima što se može zakljuciti iz ajeta Kur'ana (vidi 46:29-32). Tako bi se reklo da Džini nemaju ''svojih'' objavljenih Knjiga, mimo onoga što je dragi Allah objavio svima na Zemlji, i džinima i ljudima, a On, hvaljen neka je, najbolje zna.
[23] Mi smo skloni da mnogobrojne ajete i hadise u kojima se jasno govori o komuniciranju dragoga Allaha sa plemenitim melekima, razumijemo tako da pretpostavimo da meleki tokom te redovne komunikacije na izvjestan nacin mogu i da vide manifestaciju beskonacnoga Boga u konacnosti stvorenih svjetova, a On, dragi Allah zna najbolje. Njega molimo za oprost i uputu.
[24] Govor hazreti Alija u kome je i ovo pomenuto citalac može pronaci na ovoj istoj web stranici na sljedecem linku.
[25] I ovdje smo odstupili od prijevoda Besima Korkuta koji ajet: ''ve ridvanum-minn-Allahi ekber''; prevodi: A i malo naklonosti Allahove vece je od svega toga; medutim mi smo se ovdje odlucili prihvatiti prevod Esada Durakovica koji sintagmu ridvanum-minn-Allahi prevodi: zadovoljstvo Allahovo, što je u stvari, koliko je nama znano, neposredno znacenje ove sintagme, dok Korkutov prevod prevod po tumacenju, a dragi Allah najbolje zna.
[26] U casnome Kur'anu (12. sura) jasno je opisana izuzetna ljepota Jusufa, alejhisselam, a za njegovu ljepotu se u vjerodostojnim predajama (hadisima) kaže kako je ona tek pola Ademove, alejhisselam, ljepote.
[27] Hadži hafiz Mehmed Karahodžic, ''Kniga o stvaranju'', Mehmed Karahodžic, Sarajevo, 2003, str. 139, 140.
[28] Elektron je cestica negativnog elektricnog naboja, dok je pozitron cestica pozitivnog elektricnog naboja (primjedba autora).
[29] Mustafa Mahmud, ''Kur'an pokušaj savremenog razumijevanja'', El-Kalem, Sarajevo, 1991, str. 72., 73.
[30] Hadis prenosi Ebu Hurejre, a bilježe ga Buhari i Muslim (primjedba autora).
[31] Hadži hafiz Mehmed Karahodžic, ''Knjiga o stvaranju'', Mehmed Karahodžic, Sarajevo, 2003, str. 147., 148.
[32] U vjerodostojnim hadisima se prenosi da je od hazreti Havinih kceri najljepša hazreti Sara, Ibrahimova, alejhisselam, supruga, ali ni ona nije imala svu ljepotu svoje majke Have koja ostaje naljepšom ženom ikada stvorenom, a dragi Allah najbolje zna.
[33] Ovo nikako ne treba shvatiti bukvalno u smislu da jedan covjek žudi da se sjedini sa jednom ženom zbog toga što je dragi Allah uistinu dozvolio muškarcu da oženi do cetiri žene istovremeno. Dakle, ovdje se simbolicki želi ukazati na prirodnu privlacnost muškog i ženskog pola opcenito, kako bi se sjedinili u cjelini porodice i brinuli o podizanju novih naraštaja Ademovih, alejhisselam, i hazreti Havinih potomaka na Zemlji.
[34] Koliko je nama znano u svim naucnim i medicinskim studijama se istice kako je uredan i sretan seksualni život nezaobilazan faktor u izgradnji harmonicne i sretne bracne veze izmedu muškarca i žene i izgradnje zdrave porodice.
[35] Poznat je vjerodostojan hadis u kome Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže da seksualni odnos unutar braka predstavlja dobro djelo koje sobom nosi nagradu i potom ashabima koji se cude kako može biti sevap u zadovoljavanju strasti objašnjava da je u pitanju Allahova pravda: kako za zabranjeni vanbracni seksualni odnos (blud) slijedi kazna, isto tako za dozvoljeni bracni seksualni odnos slijedi nagrada dragoga Allaha.